Dragi prijatelji i članovi Zajednica Vjera i svjetlo hrvatske provincije,

kada me Zvonko nazvao prije možda dva mjeseca i rekao “ideš u Italiju i povedi jednu osobu (s intelektualnim teškoćama), idemo u Rim na audijenciju kod Pape, potom u Assisi na proslavu 40. godišnjice Pokreta Vjera i svjetlo u Italiji“ nisam postavljala puno pitanja. Srce mi je htjelo iskočiti od radosti. Što se više približavao termin našeg polaska moja radost je sve više rasla. Radovala sam se kao malo dijete iako me u zadnje vrijeme putovanja pomalo i umaraju. Sada mi je jasno zašto sam bila tako uzbuđena, Gospodin mi je unaprijed dao tu radost kako ne bih odustala od puta.

Putovali smo kombijem nas sedam i to: provincijski koordinator Zvonko Vnučec, prijatelj Antonio Mock, Isusova mala sestra Maria Grazia iz Zagreba te draga prijateljica Lucija i njena mama Mariana Magdalenić iz Zadra, a ja sam bila u pratnji moje kumice Josipe Malatestinić  (iz Ustanove Mala Terezija) iz Vinkovaca.

Naše putovanje do Zagreba započelo je 22. lipnja 2015. godine, a 23. lipnja 2015. rano ujutro smo krenuli za Rim. Dobrotom Isusovih malih sestara u Zagrebu, Rimu i Assisu ovaj put ostat će u našim srcima kao dar od Boga. Od srca im hvala za toliku ljubav, otvorenost za darivanje onoga što imaju, krov nad glavom, hranu, tumačenje i prevođenje jer smo razumjeli samo ono što nam je naša draga mala sestra Maria Grazia prevela, a vjerujte silno se trudila da nam što više prevede.

Naš dragi prijatelj Antonio je profesor povijesti i zemljopisa i sve nam je lijepo tumačio što vidimo, a znanja ima na pretek.  U šali sam rekla, toliko smo toga čuli da nam je nastala zbrka u glavi, te ćemo morati ponoviti putovanje kako bi utvrdili gradivo. Najviše se zanimala i moram priznati najviše znala naša najmlađa  prijateljica Lucija.

Radost koju smo doživjeli s Josipom dok je iščekivala susret s Papom, zarazila je sve nas, a i cijelu kuću Malih sestara u Rimu. Sve je grlila, ljubila i vikala Pape, Pape, Pape. Naravno, kad se probudila u Rimu, dok je otvorila oči rekla mi je gestama “sanjala sam Papu, grlio me i ljubio i za to vrijeme plakao”. Susret s Papom ostat će zauvijek u srcu, još uvijek mislim da sanjam. Josipa mu je uručila majicu s našeg susreta osoba s invaliditetom Đakovačko-osječke nadbiskupije s ispisanim motom “U njega gledajte i razveselite se” (Ps 34,2-9), sličicu našeg blaženog Alojzija Stepinca, kako bi ga podsjetili da čekamo njegovo proglašenje svetim i nećete vjerovati najbolje od svega Josipa mu je poklonila malu minijaturnu kutijicu bombona tik-tak. Vrištala je od sreće, plakala je ona i  ja i sve nas je dirnula svojim emocijama.

Obišli smo našim malim kombijem Rim. Posjetili smo crkvu Sv. Pavla te nakon ručka, kojeg je s velikom ljubavlju pripremila naša mala sestra Mira iz Hrvatske, otputovali smo za Asiss gdje smo također odsjeli kod Malih sestara. Naša kuće domaćica bila je s. Noel, predivna, srdačna i vesela sestrica, koja se uklopila u naš program kao da je oduvijek s nama.

U četvrtak smo se uključili u program proslave 40. god. Vjere i svjetla u Italiji. Program proslave održavao se u crkvi Gospe od anđela (Porcijunkula) i ispred crkve, gdje su nas domaćini iz tri talijanske provincije, sve pozdravili. Bilo je lijepo vidjeti toliko raznolikih zastava, a na svakoj lađica Vjere i svjetla, toliko radosti, ljubavi, zagrljaja, poljubaca, smijeha i naravno pjesme “Gradimo prijateljstvo”.

Sam program odvijao se u prekrasnom i klimatiziranom “Teatru- kazalištu” gdje smo svi mogli biti ugodno smješteni i pratiti program koji je bio u stilu naših zajednica. Mnogo toga su prošli kroz ovih 40 godina i puno dirljivih svjedočanstava su nam ispričali i prikazali.

Važni gosti bili su: Marie-Hélène Mathieu,  Ghislain du Chéné, Lucia Casella, koji su nas osobno i srdačno pozdravili, zanimali se kako je u Hrvatskoj, sve pozdravljaju i sve vas grle i ljube.

U petak poslije podne obišli smo Assisi i znamenitosti, crkve i samostane u kojima su živjeli sv. Franjo, sv. Damjan i sv. Klara. Predivna mjesta za posjetiti, milosni trenuci,  ali voljeli bi da je bilo malo više vremena za molitvu i meditaciju na tim svetim mjestima.

U večernjim satima bila je procesija sa svijećama oko katedrale i sveta misa. Biskup je rekao kako je često stajao na oltaru i gledao prepunu katedralu, ali da nikada nije bilo toliko radosti kao sada. Tako je zaista i bilo. Sjela sam kraj jednog mladića po imenu Massimo, cijelo vrijeme me grlio, ljubio i vikao „Mia, Mia“. Mislila sam da me želi  zvati imenom jer sam mu rekla da se zovem Tihomila, ali sestra Maria Grazia mi je pojasnila da „Mia“ na talijanskom znači „moja, moja, moja“. Prelijepo svjedočanstvo prijateljstva i ljubavi.

Program je bio zaista predivan. U sklopu programa predstavile su se gostujuće zajednice iz Grčke, Cipra pa i mi Hrvati. Pitali smo se što ćemo uzeti za predstavljanje i odlučili se za jednu našu pjesmu s pokretima “Bog te ljubi i ja te ljubim i tako bi to trebalo bit.”. Naravno da nisu ništa riječima razumjeli , ali gestama jesu. Sve smo ih digli na noge, svi su nas radosno pratili pokretima. Potom smo uz dvojicu gitarista Zvonka i Antonija zapjevali slavonsku pjesmu “Seoska sam lola “. Naravno, kako mene slavonska glazba odmah ponese, podigla sam ruke u zrak i bilo je po šokački “i ju iju ju”. Neki od nas su pjevali, neki s ponosom mahali našom hrvatskom provincijskom zastavom. Sve je to bilo radosno i prelijepo pa su nas sutradan svi, po tom našem predstavljaju prepoznavali i radosno pozdravljali. Bogu hvala na tome.

U subotu ujutro imali smo završno slavlje, svetu misu u crkvi Gospe od anđela gdje nas je sve pozdravio domaći biskup i održao dirljivu propovijed. Nakon misnog slavlja svi smo se izljubili  i krenuli svatko svojim putem.

Upoznali smo mnogo dragih prijatelja, a kako je to već u našim zajednicama ne moraš znati jezike, ni talijanski, ni francuski, ni engleski već je dovoljan jezik LjUBAVI da se svi razumijemo.

Poslije ručka krenuli smo kući, ali naš Zvonko i Antonio pripremili su iznenađenje zahvale našoj maloj sestri te smo svratili u Padovu. Mala sestra Maria Grazia prvi je put bila u Padovi i to je uistinu bila velika radost za nju, ali i za sve nas. Posjetili smo crkvu našeg sv. Leopolda Mandića te crkvu sv. Antuna. Lijepo je bilo vidjeti toliko divnih umjetnina, upoznati povijest svih tih crkava i svetaca da nam je srce bilo prepuno.

Nakon razgledavanja sjeli smo u svoju kuću putujuću-kombi i istog trenutka počela je padati kiša, pljusak, nevrijeme. Vozeći se cijelim putem nam se pokazivala prelijepa duga kao vrata za ulaz u obećanu zemlju. Osjećala sam to kao pozdrav s neba i poruka Gospodinova “sklopio sam savez s tobom-vama”.

Može li biti ljepši završetak našeg putovanja?.

Sve vas od srca pozdravljam u ime mojih suputnika i moje osobno i želim svima ugodno ljeto, dobro se odmorite. Lijep provod svima koji će boraviti na Krku u “ljetnom kampu” i poručujem: zabavite se, molite, pjevajte, radujte se, radujte se, radujte se  jer radost je plod ljubavi Božje.

Voli vas vaša Tihomila Viljetić iz Vinkovaca

Fotkice možete pogledati u galeriji slika.