Pismo Jeana Vaniera (listopad 2018.)

Listopad 2018

90 godina! Moj Bože, jedva da to mogu vjerovati. Imam toliku želju izvikivati svoju zahvalnost! Prvo, Bogu koji je izvor mog života. Bio sam siromašno, malo dijete Božje od prvog trenutka svojeg života, tajno i skriveno u utrobi svoje majke. Bio je to trenutak moje prvobitne nevinosti prije svih mojih reakcija straha, agresije i posebno krivnje, koje se rađaju kada prvobitna nevinost bude ranjena.

Posebno zahvaljujem svojoj majci i svojem ocu. Kako bi izbjegla pobačaj i rizik da me izgubi, moja siromašna majka je morala provesti barem tri mjeseca u malenom hotelu u Parizu, daleko od mojeg oca koji je radio u Švicarskoj. Vrlo je patila zbog izolacije. Konačno, moje rođenje se dogodilo i tada, rođenje mojega Kršćanskog života kroz krštenje. Da, hvala mojim roditeljima!

Hvala mojoj zajednici Arka u Trosly-u i hvala Christine McGrievy, našoj voditeljici. Proslavili smo moj 90-ti rođendan tako dobro. Bilo je tako lijepo, tako veselo, tako svečano i tako u molitvi. Počeli smo s Euharistijom koju je predslavio dugogodišnji prijatelj Arke, biskup Gerard Daucourt. Nakon mise, susreli smo se na veličanstvenoj zdravici sa cijelom zajednicom i prijateljima, većinom iz različitih dijelova Francuske, ali i nekima iz udaljenijih krajeva. Veliko slavlje je bilo poslijepodne. Animirali su ga Hoda Sharkey i Hazel Bradley pjesmama i skečevima koji su prepričavali velike trenutke iz moje priče.

Frédéric Dethouy me izvrsno oponašao u važnim razdobljima mojeg života: kad sam se pridružio mornarici, nakon čega je uslijedio moj odlazak kako bih slijedio Isusa, te rođenje male zajednice Arke. Također je prikazao onaj tranutak kad sam uklonio svoju kravatu i obukao plavi sako! Nakon toga su uslijedile različite faze u razvoju Arke: ekumenizam zahvaljujući Steveu i Ani Newroth koji su osnovali Arku u Torontu, osnivanje u Indiji s Gabrielle Einsle i otkriće naše međureligijske stvarnosti.

Malo pomalo, postali smo svjesni toga što nam je rekao kardinal u Rimu, „Vi u Arci, vi ste postigli kopernikansku revoluciju! Do sada, bilo je rečeno da moramo činiti dobro siromašnima, ali vi u Arci kažete da su siromašni oni koji vama čine dobro!“ Možda bih danas rekao da to nisu samo ljudi s poteškoćama u razvoju, nego svi oni koji su bili poniženi i stavljeni sa strane, oni nas transformiraju ako uđemo s njima u odnos.

Arka je narasla, kao što je i lijepa zajednica Vjera i svjetlo, koja se nastavlja razvijati širom svijeta. Vjera i svjetlo je rođena tijekom hodočašća u Lourdes 1971., zahvaljujući Marie-Hélène Mathieu, koja je čula bolne i hitne molbe roditelja od Loïca Profit-a. Kad su bili na hodočašću u Lourdesu, nisu bili prihvaćeni u hotelima zbog Loïca i njegovog brata Thaddéea, koji su oboje imali ozbiljne poteškoće u razvoju. Sa Marie-Hélène, odlučili smo nešto učiniti. I tako je rođena ideja hodočašća za ljude s poteškoćama, njihove roditelje i prijatelje.

Razlog za širenje zajednica naše Arke i Vjere i svjetla je prije svega krik tako mnogo ljudi s poteškoćama širom svijeta. Taj krik je pitanje: „Da li me voliš?“ To je krik tako mnogo poniženih i ranjivih ljudi, koji se osjećaju sami i napušteni, i koji traže autentične, jednostavne susrete; to je krik koji nastavlja odzvanjati u svijetu.

Na ovaj način, naše zajednice žele ponovno istkati čovječanstvo u jedinstvo, gdje svaka osoba može naći svoje stvarno mjesto, kako najslabiji tako i najjači, i gdje više nema podjele niti razdvajanja.

Na ovaj način, rodit će se novo i univerzalno čovječanstvo, u nadi da će pasti zidovi straha i arogancije, kako bi se napravio put za pjesmu ljubavi i univerzalnog bratstva.

Da, moja zabava za 90-ti rođendan je uistinu bio trenutak za zahvaljivanje. Hvala svakome od vas pojedinačno, hvala svakoj našoj zajednici Arke, Vjere i svjetla i mnogima drugima, za vaše želje i molitve koje će me pratiti u godinama koje dolaze. Znam da me čekaju nove slabosti, novi oblici siromaštva i novi gubici. Bit će to silaženje u ono što je suštinsko, ono što je najviše skriveno u meni, dublje od svih dijelova uspjeha i sjene u meni. To će biti sve što ostaje kad sve drugo ode. Moja gola osoba, iskonska nevinost koja čeka svoj susret s Bogom. Hvala vam na vašim molitvama koje me prate u silasku u ovo blago, najdublji dio mojeg bića.

A sada o novostima mojih praznika u kolovozu i tome što se događalo od mojeg zadnjeg pisma.

 

Početkom kolovoza

Ljeto je bilo obilježeno Suncem koje je pržilo, sjajnim Suncem, zasljepljujućim Suncem, toplotnim valom, 30 do 38°C svugdje u Francuskoj. Pobjegao sam u našu zajednicu Arke u Ambleteuse-u blizu Engleskog kanala, gdje se temperatura kretala oko 23°C. Odile Ceyrac i ja smo bili smješteni u maloj kući oca Davida Wilsona uz tako toplu dobrodošlicu od Michèle Dormal.

Mirno vrijeme, šetnje pored mora, plaže, raj za djecu i obitelji. Navečer je Sunce zalazilo vrlo sporo i ponizno iza morskog horizonta, ustupajući mjesto noći. Ajme, Mjesec je bio skriven s druge strane Zemlje: Mjesec koji je tako nježan, tako ponizan, odražavajući svjetlo onoga koji je veći od njega samoga. Mi smo svi tako maleni pred ovim svemirom sa svim zvijezdama, Suncem i Mjesecom o kojima ovisi zemaljski život. Znate li da svake godine Sunce izgubi nešto od svoje vrućine i svoje svjetlosti? Jednog dana će se ugasiti u potpunosti, nakon mnogo milijardi godina. Jednog dana je kozmos imao svoj početak, i jednog dana će imati svoj kraj. Sve je tako veliko i tako malo. Za nas ljudska bića također postoji početak i kraj. Postoji trenutak oplodnje u utrobi naših majki i tada dan naše smrti. A na izvoru svega, tamo je Bog, tako velik i u isto vrijeme tako malen i ponizan u licu naše slobode.

Otac David je bio svećenik naše zajednice u Ambleteuse-u više od 30 godina. Sad ima 80 godina i u posebnom je stanju slabosti, ponekad malo izgubljen. Danas živi u sigurnom domu za umirovljenike. Sišao je u tu slabost ušavši u duh djetinjstva, djetinjstva u Bogu, Isusovoj prisutnosti koja je nježna i ponizna. Kako bi ušao u kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi, moraš postati takav. Svi smo rođeni u slabosti i kraj našeg života je povratak u slabost, ovisnost, u potrebi za nježnošću i zaštitom. Ta sve veća slabost daje najdublje značenje ljudskosti. Otac David živi ovu bolnu slabost, ali s velikim osmjehom mira i ljubavi.

 

Kasnije, oko 16. kolovoza

Nakon svježine mora, nalazim se u samostanu u Orvalu u molitvi s redovnicima. Toplotni val se povukao i lastavice, vrativši se iz Afrike, nastavljaju svoju pjesmu života. Osjećam se kod kuće u ovom samostanu: raju mira i tišine. Redovnici, braća koju poznajem duže od 30 godina, uvijek se mole za Arku i naš svijet; uvijek traže načine kako pomoći ljudima da se nose sa strahom koji blokira pojedince, grupe, zemlje u njima samima i sprječava slobodu srca. Jučer navečer, Mjesec se vratio sa svoga puta oko Zemlje, zračeći svjetlošću: tako je ponizan i nježan, ohrabruje nas da imamo povjerenja. Tako je lijep, volio bih razgovarati s njime i slušati ga.

 

Natrag u Trosly-u početkom rujna

Iz Orvala sam otišao na jugozapad Francuske u Odileinu obitelj. S njom sam posjetio spilje Lascaux. Bio je to izvanredan posjet koji me jako dirnuo, otvorivši mi srce, um i duh. Spilje su slučajno otkrivene 1945. jer se tamo našao mladić iz toga kraja čiji pas je lovio zeca. Zec je pobjegao u rupu i pas je rupu malo proširio, i ta veća rupa je otkrila ulaz u spilju. Tada je ta spilja dovela do druge spilje i onda do još jedne.

Otkrivene su izvanredne zidne slike konja, jelena, bizona, leoparda i drugih životinja. Znanstvenici koji su proučavali slike su zaključili da su spilje stare oko 20.000 godina. Da, 20.000 godina! Ove slike su napravili muškarci i žene takve ljudskosti i izvanredne mudrosti. Ostao sam bez riječi u ovim spiljama, ispred tih slika, i u prisutnosti određenih simbola koje se ne može razumjeti.

Bilo je to vrijeme kad je ljudski život počeo na našoj Zemlji i doći će vrijeme kad će završiti. Između te dvije točke, civilizacije i društva izrastaju, religije, ljudske grupacije koje su tako različite, svaka otkriva aspekt ljudske ljepote. Danas se nalazimo u razdoblju kad ima tako mnogo straha i u isto vrijeme nade. Arka, Vjera i svjetlo i mnoge druge zajednice i grupe plove na ovom velikom oceanu čovječanstva, nudeći put prema miru i jedinstvu.

Nakon dana slavljenja mog rođendana u Trosly-u, nastavio sam mirne dane s jutrima posvećenima molitvi, čitajući Bibliju i druge knjige. Pomaže mi Odile, članovi zajednice La Ferme i Widad Bisher, koji me podupiru. Svaki dan hodam barem 30 minuta kako bi mi noge ostale u formi. Susrećem neke ljude u kasno poslijepodne. Ponekad napravim kratke 4-minutne video uratke kojima prenosim što sam naučio u Arci tijekom svih tih godina. Živim u vremenu mira. Želio bih živjeti svaki trenutak u ljubavi bez bilo kakvog drugog projekta. Čekati ono što će mi Bog i krhkost dati na ovom putu silaženja.

Ostavljam vas do idućeg pisma, zahvaljujući vam još jednom na vašim željama i molitvama, i moleći vas za oproštenje ako sam bilo koga povrijedio tijekom svih ovih godina.

 

Jean

 

Ranija Jeanova pisma možete naći OVDJE.

U sjećanje na pok. Štefaniju Šunc

Nedugo nas je napustila…
U sjećanje na Štefaniju Šunc, moju dragu prijateljicu i članicu “Vjere i Svjetla”
Ako se može tako reći bila je pravi cvijetak Hrvatskoga zagorja, rođena ispod gore Ivančice, jako je voljela svoj rodni kraj i uvijek mu se rado vraćala s ljubavlju.
Svaki put kada smo zajedno išli u Mariju Bistricu ona je duhom bila tamo u svom rodnom kraju.
Poznale smo se dugi niz godina i živjele smo zajedno sa našom djecom pravi duh “Vjere i Svijetla”…četvrto vrijeme. Osim susreta u zajednici, izleta i Svete mise na koju je često dolazila u moju župu, posjećivale smo se doma, išli smo svi skupa na ćevape, kavice i tako bi proslavili koji sretan događaj, uvijek u radosti i ljubavi zajedničkog susreta.
Njezin sin Darko bio mi je blizak kao moje dijete, a ona je puno voljela moju djecu, kao i oni nju.
Bila je tiha, mirna i samozatajna i nikada nisi mogao znati koliko je njoj samoj teško.
Draga prijateljice hvala ti na svemu, na svoj podršci kroz sve ove godine, na ljubavi za mene i moju djecu.
Počivala u Miru Božjem i neka ti je laka ova Hrvatska gruda koju si toliko voljela.
Zahvalna mama Nevenka, Filip,Luka,Denis i Darko, te svi članovi zajednice “Betlehem” iz župe “Majke Božje Lurdske” iz Zagreba

XIV. REGIONALNI SURET ViS VINKOVAČKE REGIJE

Pod geslom “Ljubav je velikodušna” u nedjelju, 21. listopada 2018., u župi Začeća Blažene Djevice Marije u Komletincima, a u prostoru OŠ Vladimira Nazora, održan je 14. regionalni susret Zajednice Vjera i Svjetlo Vinkovačke regije. Regiju čine Vinkovački, Vukovarski i Otočki dekanat. Sudjelovale su zajednice: Srce sv. Vinka Pallottija, Vinkovci; Sv. Terezija,Vinkovci; Marijine zvjezdice, sv. Ćirila i Metoda Vinkovci; Srce Isusovo, Vinkovci; Lađica,  Vukovar; Živi potočić, Otok; Udruga Bubamara, Vinkovci; Udruga gluhih i nagluhih osoba, Vinkovci; Dom za starije osobe s mentalnim poteškoćama, Nuštar.

Nakon okupljanja oko 14,00 sati okupljene je pozdravila regionalna koordinatorica Vjere i Svjetla gospođa Tihomila Viljetić, a pozdravne riječi uputili su i domaćini susreta domaći župnik vlč. Ivan Petričević i ravnateljica Škole gospođa Katica Novoselac.

Preko tristo okupljenih članova Zajednice i njihovih prijatelja te ostalih vjernika uživalo je u duhovno – kulturnom programu koji su pripravili članovi pojedinih zajednica sa svojim voditeljima. U programu su sudjelovali i učenici OŠ Vladimira Nazora i domaći KUD Filipovčice. Školska dvorana je odjekivala radošću.

Vrhunac susreta je bilo svečano koncelebrirano misno slavlje u 16,00 sati koje predvodio nadbiskupijski povjerenik za osobe s invaliditetom vlč. Alojz Kovaček, a koncelebrirali su domaći župnik vlč. Ivan Petričević  i p. Ilija Sudar, župnik Župe sv. Vinka Pallottija iz Vinkovaca.

Evanđelje je pročitao p. Ilija Sudar, a scenski ga je prikazala Zajednica Živi potočić iz Otoka.

Pozivajući se na Evanđelje vlč. Kovaček je govorio služenju i ljubavi. Podsjeća kako dvojica braće, Jakov i Ivan, traže od Isusa da im udijeli nešto što ne mogu dobiti. Traže moć. I ostali to isto žele, žele pokazati tko je moćniji. Nitko ne želi služiti jer je služenje ponižavajuće. Tako misle ljudi.

” Zaboravljamo da je ljubav davanje i primanje. Ne možemo dati ako nismo primili. A da bi se to dogodilo, moramo služiti. Svi vi koji ovdje sudjelujete i koji ste ovo pripremali puno ste dali. U svojem služenju obogatili ste druge i sebe. Svi moramo služiti. Toliko je ljudi koji žele biti moćni, a zaboravljaju da u Kraljevstvu Božjem vlada samo ljubav.  Isus pita: ‘Možete li piti čašu koju ja pijem?’ Ako čovjek može dijeliti s Isusom svoj život, onda može sjediti uz njega. . . Tko može prihvatiti križ, svjedočiti za Isusa, taj će zaslužiti mjesto uz Gospodina. . .

Da bi se cijelo društvo promijenilo, svi moramo služiti. ‘Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi,’ između ostaloga naglasio je propovjednik.

Članovi zajednica su uz svoje voditelje čitali zazive molitve vjernika, a nakon toga uslijedio je prinos darova: Biblija, križ, kruh, lijekovi, štap, vino i voda.

Misno slavlje uveličao je Zbor mladih Župe sv. Vinka Pallottija iz Vinkovaca.

Na kraju je vlč. Kovaček  još jednom zahvalio domaćinima na gostoprimstvu, a ravnateljica Škole Katica Novoselac je odgovorila: ” U svojoj velikodušnosti sam ustupila ovaj  prostor, a sada vidim da je to sitnica u odnosu na ono što ste vi nama pružili. Natjerat ćete nas na razmišljanje. Hvala vam!”

Nakon misnog slavlja nastavljeno je druženje uz  blagovanje koje su pripravili župljani Župe Komletinci.

Mira Bošnjaković

Pismo Jeana Vaniera (svibanj 2018.)

Svibanj 2018.

U svojim prijašnjim pismima, često sam dijelio s vama moje čuđenje prema pticama, ali ovog puta ću govoriti o cvijeću. Sada, kad je rani svibanj, imamo sunce i lijepo vrijeme. Svakog dana, prošetam u svojem malom vrtu, gledajući prema dolje jer moram paziti gdje hodam: ovo znači da primjećujem jaglace. Bili su tu već u prosincu, ali sada imamo pravi festival jaglaca. Zamislite sve te dugine boje. Naravno, ima mnogo bijele, žute, vrlo tamno plave, svjetlo ljubičaste i onda ponekad crvenkasto-purpurne, s vrlo svjetlim žutim srcem. To je gozba! Dodatno, dobar dio tratine je pokriven tratinčicama – stotinama njih. Njihove latice su širom otvorene poput ruku, što me podsjeti na Boga s njegovim rukama široko otvorenim za svako ljudsko biće, iz čiste ljubavi za svakoga.

Nekad davno, prezirao sam maslačke, smatrajući da su dobri samo za hrpu komposta i za ništa drugo. Sad na njih drugačije gledam. S njihovim žutim očima, i tim jestivim lišćem, koje se može dodati visoko kvalitetnim salatama, izgledaju kao da zrače.

201805 cvijet

Naša zemlja je poput majke, gdje život teče i tiho izvire van.

Nakon mojih zdravstvenih problema od prošlog listopada, uvelike uživam u tišini. Ujutro, ostajem u svojoj sobi na prvom katu svoje isposničke ćelije; posvećujem svoje vrijeme molitvi, čitajući Bibliju i također Pagolinu knjigu o Isusu. Naravno, tišina nije sama po sebi kraj – to je želja i plod susreta s Bogom dobrote, koje otkriva Isus i njegovo Evanđelje. Volim provoditi vrijeme s njime koji voli svako ljudsko biće, svakoga s njegovom različitom kulturom, dobi, religijom, povijesti, krhkošću i snagom. On je Bog života koji čezne da svako ljudsko biće procvjeta i u potpunosti živi, posebno oni koji su najslabiji i najviše odbačeni.

Ponekad, na mali način, osjećam ranu u Božjem srcu: ranjeno svim podjelama, mržnjama, nasiljem i strahovima kao i ogromnim siromaštvom i nepravdom. Ali, u isto vrijeme, ima tako mnogo, mnogo ljudi koji rade na putu jedinstva, mira i pravde.

Svugdje ima dobrih ljudi.

Moji jutarnji susreti s Bogom su vrlo nježni, osjećam se sretno u svom novom životu. Osjećam veliku pomoć i podršku od Odile, od La Ferme, moje zajednice i nekoliko susreta koje mogu imati poslijepodne.

Moje zdravlje je dobro koliko može biti, a doktor mi je rekao da mi je srce dobro sve dok ništa ne radim. Tako da čekam na budućnost živeći sadašnji trenutak koliko god mogu. Više ne držim konferencije niti duhovne obnove, ali mogu raditi male projekte: na primjer, napraviti video od 4,5 minute o tome što sam učio u Vjeri i svjetlu i Arci.

201805 JV2

U osnovi, ono što sam naučio je bilo o ljepoti i važnosti ljudske obitelji širom svijeta, i o ljepoti svake osobe. Svake sa svojom iskonskom nevinošću skrivenom u dubinama njenog bića, ali isto često ranjenom životom: a to se onda pretvara u ljutnju, agresiju, depresiju i gubitak samopouzdanja. Za svakoga od nas, ova iskonska nevinost čeka da bude probuđena, tako da svatko otkrije smisao svojeg života. Nije li to cilj naših zajednica: da budemo transformirani prisutnošću onih koji su pretrpjeli poniženje.

Naravno, barem jednom tjedno, dijelim obrok i ugodnu večer u Arci. To je bila moja radost, moja sreća tijekom tako mnogo godina. Ljudi u mojoj kući su tako jednostavni i mudri, i tako živi. Sretan sam što sam dio njihove obitelji.

Na novinarskoj konferenciji nakon svog povratka iz Bangladeša, papa Franjo je odgovorio na pitanje novinara o tome što je važnije: evangelizacija ili dijalog? Odgovorio je da to dvoje ne bismo smjeli stavljati u suprotnost. Kod evangelizacije se ne radi o prozelitiranju već o svjedočenju načina na koji živimo evanđelje. Živi kao Dobri Samaritanac, oprosti 70 puta 7, voli svoje neprijatelje itd. Dijalog je istinsko susretanje druge osobe kakva jest, istinsko slušanje te osobe. Živjeti evanđelje, dobra vijest za siromašne, jest srce svega.

201805 papa

Hvala svakome od vas za vaša pisma za moje zdravlje,

ali prije svega, hvala za vaše molitve.

Ja molim i osjećam se u zajedništvu

sa svakime od vas.

Jean

Ranija Jeanova pisma možete naći OVDJE.

Hodočašće virovitičke zajednice Vjere i svjetla u Voćin

Naša zajednica je u subotu 2.6.2018. hodočastila našoj Gospi u Voćin. Nakon zajedničke mise koju je predvodio fra Rozo, duhovnik zajednice, slijedilo je zajedničko druženje i piknik u lijepom okruženju naše voćinske crkve. Svatko je pridonio lijepom i veselom zajedništvu hranom, pićem, veseljem, pjesmom, prijateljstvom i bratskom ljubavlju. Hvala domaćinima na srdačnom dočeku!

 

20180602_110204

Duhovni susret članova zajednice Vjera i Svjetlo “Betlehem”

U nedjelju na Duhove, okupili smo se svi skupa u samostanu “Betlehem” kod Družbe sestara Služavki Maloga Isusa na Kraljevcu u Zagrebu. Imali smo Svetu misu uz predvođenje našega dragoga župnika iz Majke Božje Lurdske  Nikice Ajdučića.
Časne sestre ugodno su nas iznenadile i počastile programom vezanim uz otvorenje izložbe njihovog utemeljitelja vrhbosanskog nadbiskupa Sluge Božjega Josipa Stadlera. On je utemeljio njihovu Družbu sa svrhom da vode skrb za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i za siromahe. Predivan program i recital o životu i radu toga divnog i skromnog čovjeka koji je volio mlade i pomagao sirotinji, sagradio je vrhbosansku prvostolnicu u Sarajevu i bogoslovno sjemenište, a u Travniku isto tako sjemenište i gimnaziju za školovanje mladih budućih naraštaja.
Duh Sveti koji oživljuje sve što je mrtvo, koji je naš Branitelj i preko kojega mi unosimo radost i živimo jedni za druge, te širimo dalje Božju riječ i istinu bio je prisutan na ovom divnom susretu punom ljubavi i Božje blizine…
Živjeli mi svi i do sljedećeg susreta ostanimo zajedno u istini, ljubavi i zajedništvu jedni sa drugima!!!
Zahvalna mama Nevenka
Slike sa susreta možete vidjeti OVDJE