Pismo Jeana Vaniera (studeni 2016.)

Evo nas već u sredini studenog, a još niste primili moje jesensko pismo. Bilo je malo odgođeno, ali evo ga konačno, tu je.

Nakon duhovne obnove pod nazivom “Mir” održane krajem srpnja, uputio sam se na odmor u samostan u Orvalu, gdje provodim svoje ljetne praznike već gotovo 30 godina. Bilo je to mirno i opuštajuće vrijeme s razgovorima u šumi i prije svega, vrijeme da se bude blizu Isusu, pogotovo tijekom dnevne službe s redovnicima, što me uvijek nahrani. Naravno, nisam propustio svoj godišnji susret s lastavicama! Ove godine su bile posebno brojne. Stotine njih su kružile posebno brzo oko velikog bakrenog bukvinog stabla, bez da se ijedna sudari s ostalima! Kakva radost vidjeti ih kako lete netom iznad jezerca kako bi se ohladile i tada kreću opet ispočetka. Ove lastavice uživaju prekrasnu slobodu – njihov let je pjesma radosti. Primijetio sam da je razmišljanje o njima poprilično odmarajuće. Bilo bi tako dobro kad bismo i mi ljudi mogli imati tu slobodu, a da se međusobno ne sudaramo.

 Nakon Orvala, proveo sam blagoslovljeno vrijeme u zajednici Taizé, koju je prije 75 godina osnovao Roger Schutz. To je divna ekumenska zajednica gdje protestantska i katolička braća žive i mole zajedno. Neprestano primaju mlade ljude iz cijelog svijeta, iz različitih crkava i vjera, kao i one bez religijske vjere. Tijekom mojeg boravka, bilo je 3000 mladih koji su došli na tjedan dana, svaki dan s naglašene tri vremena pjevanja i tihe molitve, od kojih svako traje sat vremena. Uvijek je dirljivo vidjeti sve te mlade ljude kako sjede na podu crkve, okružene sa stotinjak braće u bijelim odorama.

Kakvo iskustvo, vidjeti ih tako tihe: prekrasan trenutak! Mnogi od tih mladih ljudi su toga tjedna došli iz Skandinavije, ali i sve druge europske zemlje su bile zastupljene također. Sreo sam prijatelje poput Olge i Miše iz Vjere i svjetla u Moskvi.

Natrag u Trosly-u, na početku rujna, doživio sam duhovnu obnovu koju smo vodili Laurence Freeman i ja. Laurence, benediktinski svećenik je osnivač svjetske zajednice za Kršćansku meditaciju, koja ujedinjuje muškarce i žene širom svijeta koji zajedno žive vrijeme meditacije. Svakog dana tijekom duhovne obnove imali smo tri puta po pola sata zajedničke tišine, molitve i meditacije. Bilo je oko dvadeset ljudi bliskih zajednicama Arke i dvadeset ljudi koji su predstavljali ovu raširenu, globalnu zajednicu Kršćanske meditacije. Bio je blagoslov provoditi po tih pola sata zajedno, kako bismo dotaknuli ono što je najdublje u svakome od nas, i dozvoliti Božjem prisustvu uzdizanje u našu svjesnost. Riječi Etty Hillesum su mi se vratile, često sam ih dijelio s vama: “u meni je veoma dubok zdenac. A u zdencu, tamo se nalazi Bog. Ponekad uspijem doći do njega. Ali vrlo često, kamenje i krhotine začepe zdenac, i Bog je zatrpan. Tada moram Njega opet donijeti natrag na svjetlo.” Meditacija služi tome da započnemo svladavati i uklanjati krš, prljavštinu, naša ega, našu želju za moći, tako da se možemo u miru  pridružiti Bogu kao što je rekla Etty Hillesum. Ostati u tišini u Božjim rukama.

 Trenutno u Francuskoj, nakon terorističkih napada, kao što možete i zamisliti, postoji puno napetosti i nepovjerenja oko Islama. Potpuno je razumljivo da strah postoji u Francuskoj kao i u drugim zemljama, i to je upravo ono što teroristi žele. Mnogi identificiraju strah od terorizma sa samim Islamom, bez shvaćanja da je nasilje ukorijenjeno u politici. Bio sam vrlo dirnut kad sam čuo plač od srca Antoine-a Leiris-a, objavljenog na Facebooku, nakon ubojstva njegove žene u napadima u Parizu: “Nećete dobiti moju mržnju. Tako da ne,  ja neću pretvoriti mržnju u dar za vas. Jako ste se trudili oko toga, ali odgovoriti mržnjom na srdžbu, značilo bi podleći istom neznanju koje je od vas učinilo to što jeste. Vi želite da se ja bojim, tako da na svoje sugrađane gledam s nepovjerenjem, žrtvujući svoju slobodu za sigurnost. Gubitak.”

Kako raditi na stvaranju, ovdje u Francuskoj, bratskog prihvaćanja između naših muslimanskih sugrađana i svih drugih muslimanskih sugrađana? Nije lako u trenutnoj situaciji gdje se strah, srdžba i mržnja nalaze tako blizu površine. Kako biti otvoren prihvaćanju druge osobe, one koja je različita?Poput bilo koje grupe Francuza u stranoj državi, Muslimani u Francuskoj se često drže zajedno. Može biti teško tražiti čak i najmanje mogućnosti za prihvaćanje i međusobne kontakte između zajednica. Važna stvar je susret s drugom osobom, i stoga otkriti da je svaka osoba ljudsko biće sa srcem, s obitelji, djecom, patnjom i poteškoćama na poslu. Kako ići prema većem smislu bratskog prihvaćanja? Kako graditi mostove, ne zidove? Svijet se može kretati prema miru ako prepoznamo da je svako ljudsko biće moj brat ili moja sestra.

Upravo sam završio s čitanjem vrlo dirljive knjige pod nazivom “Naše suze su iste boje” koja odražava duh bratstva. To je priča o susretu dviju žena, Izraelke čijeg sina je ubio Palestinac, i druge koja je muslimanka Palestinka, čijeg sina su ubili izraelski vojnici. Njihova zajednička patnja je stvorila prijateljstvo koje nadilazi zidove razdvajanja, neprijateljstva, osvete i mržnje. Malo po malo, one postanu istinske prijateljice, sestre po humanosti.

Upravo je izišla izvrsna knjiga o mojoj sestri Terezi, koju je divno napisala Anne Shearer. Anne je prikupila pedeset svjedočanstava ljudi koji su poznavali ili Arku, palijativnu skrb ili su na putu ekumenizma, tri posla u koje je Tereza unijela svoje srce i životnu energiju. Tereza je bila istinsko svjetlo dobrote i sposobnosti. Ponekad, kad sam bio malen, sa svojim bratom Bernardom, malo sam se je bojao, jer su na nas gledali kao na male nevaljalce! Nasuprot tome, oni stariji, Benedict i Tereza, bili su smatrani mudrima. Tereza je bila izvanredna, ali skromna žena: iza njezine velike sposobnosti, bilo je skriveno srce dobrote i briga za svaku osobu, posebno najsiromašnije. Trenutno je ova divna knjiga dostupna samo na engleskom jeziku.

Druga knjiga, koju je napisala Kathryn Spink, izaći će u studenom, ovog puta o Claire de Miribel. Tereza, iako dobra i vrlo sposobna, često je bila ozbiljna; Claire s druge strane je bila poput pjesme radosti, donoseći ushićenje i smijeh. U isto vrijeme, kao međunarodni koordinator Arke od 1984. do 1993., doprinjela je izvanrednim sposobnostima. Tijekom 36 godina, Claire je živjela u Arkinoj kući pod nazivom Massabielle, gdje je razvila posebno prijateljstvo s Edith i Alfredom, dvije žene s poteškoćama, koje je primila u kuću. Clairin život je izvanredan primjer za sve nas.

Naravno, imam još puno vijesti za podijeliti s vama, ali želim prije svega svakome od vas zaželjeti vrijeme mira budući živimo našu zajedničku misiju s radošću. Sve sam više i više zadivljen otkrivanjem, kako su ranjivi ljudi, ljudi s poteškoćama i mnogi drugi, izvor života, kako su uistinu Božji glasnici. Oni ruše zidove oko naših srca. Oni oslobađaju naša srca, zovu nas da rastemo i postanemo muškarci i žene s univerzalnim srcima. U našem svijetu gdje postoji tako mnogo podjela i zidova koji razdvajaju ljude, uloga Arke je da povezuje ljude i da radi na tome da naše zajednice budu mjesta mira, izvori mira.

Hvala vam na svim pismima i e-mail porukama u kojima mi želite sretan rođendan. S mojeg gledišta, 88 godina izgleda puno!

Htio bih još dodati dva događaja koji na sve nas utječu.

Prvo, prije više od mjesec dana, tornado Matthew je pogodio Haiti i cijela južna regija zemlje je bila razorena. Selo Chantal je mnogo pretrpjelo. Krovovi naše zajednice su bili uništeni. Kiša, kiša i još više kiše… Uspio sam nazvati Jacqueline, voditeljicu naše zajednice u Port au Prince, koja mi je rekla da je cesta prema Chantalu neprohodna. Nakon toga sam čuo da se pomoć malo po malo probijala.

Drugo, Mirna, jedna od voditelja Vjere i svjetla u Siriji, čija misija je bila stvoriti međureligijske zajednice u Aleppu, je dobro, unatoč svim bombardiranjima.

201611-jv

Hajdemo moliti zajedno

i ostanimo ujedinjeni unatoč

mnogim preokretima u našem svijetu.

Volim vas sve,

Jean

Ranija Jean-ova pisma možete naći OVDJE.

Radionica u zajednici Marijine iskrice iz Virovitice

U petak 2. prosinca 2016. prijatelji osoba s teškoćama u zajednici “Marijine iskrice”, sastali su se na radionici s temom “Komunikacija s osobama s teškoćama”. Radionicu je održala u večernjim satima Jasna Komar, edukacijski rehabilitator. Voditeljica je i sama bila član zajednice i prve koordinacijske ekipe i jako dobro poznaje duhovnost Vjere i svjetla.

received_10206170139172518

image3

 

Četrnaest prijateljica, različite dobi, kroz nekoliko vježbi otkrivalo je darove i teškoće osoba koje su im povjerene. Voditeljica je naglasila koliko je važno svaku osobu prihvatiti u cjelini i s poštovanjem, te su uz njezino vodstvo tražile  načine kako neke teškoće usmjeriti prema korisnim aktivnostima za zajednicu, ali i za tu osobu. Osim što su naučile nešto novo, imale su i darovano vrijeme za međusobno bolje upoznavanje i to je ovu radionicu učinilo posebnom. Obilježilo ju je učenje, molitva, vježbe, smijeh.

image2

20161202_193548

 

Dijana Stanić

Advent “Vjere i svjetla – Živi potočić” iz Otoka

Zajednica “Vjera i Svjetlo – Živi potočić” u Otoku djeluje već treću godinu. Ona je dio međunarodne asocijacije “Vjera i Svjetlo” koja okuplja osobe s posebnim potrebama, njihove roditelje, skrbnike, a posebno su dobrodošli prijatelji Zajednice koji priskaču u pomoć u svakoj potrebi.

Djelovanje otočke Zajednice ViS “Živi potočić” zapaženo je u župi i vrlo pozitivno prihvaćeno. To se može zapaziti na svetim misama kojima Zajednica nazoči vezano uz svoje mjesečne susrete. Aktivnosti Zajednice se svode na mjesečne župne susrete kojih je od osnutka do kraja 2016. godine bilo dvadeset te radionicama vezanim uz važnije blagdane i svetkovine. Zajednica je aktivno sudjelovala na svim regionalnim i nadbiskupijskim susretima. Osobito valja istaknuti sudjelovanje na Nadbiskupijskom jubilejskom hodočašću osoba s invaliditetom Božjem milosrđu u đakovačku katedralu održano 4. lipnja 2016.

Svake godine u predadventsko vrijeme organiziraju se radionice na kojima se izrađuju razni božićni ukrasi. Tako je bilo i ove godine. Dvije subote prije prve adventske nedjelje vrijedno su članovi Zajednice radili da bi na prvu adventsku nedjelju mogli župljanima ponuditi svoje rukotvorine. Neizmjerna je radost vidjeti njihovo zadovoljstvo dok gledaju vlastite uratke. Treba priznati da i župljani prepoznaju taj trud i nagrade ga svojim darovima. Na tomu im od srca hvala!

???????????????????????????????

Ove godine je bilo posebno zadovoljstvo po prvi put sudjelovati na gradskom Božićnom sajmu kojeg organizira Razvojna agencija Grada Otoka za nevladine i neprofitne udruge Grada. Svojim bogatim “štandom” naša Zajednica je skrenula na sebe pozornost posjetitelja sajma pa čak od pojedinih bila i nagrađena  skromnim novčanim prilogom.  Članovima je osobito zadovoljstvo bio scenski nastup sa župnim Zborom mladih “Gracija”.

dsc01477

img_6266

img_6269

Zajednici “Vjera i Svjetlo – Živi potočić” pripala je čast ove godine zapaliti četvrtu adventsku svijeću na gradskom adventskom vijencu na Trgu kralja Tomislava i zajedničkom molitvom zaključiti otočki Božićni sajam.

img_6291

Mira Bošnjaković

Najava za 6. međunarodno hodočašće za osobe s invaliditetom u Međugorju

DA LJUBAV VAŠA SVE VIŠE RASTE” (Fil 1,9) 2017.

Koordinator: fra Marinko Šakota, župnik

Predavač: fra Ante Vučković, ofm

Šesto međunarodno hodočašće za osobe s invaliditetom održat će se u Međugorju od 15. do 18. lipnja 2017. Glavni organizator je Udruga „Susret“ iz Čitluka u suradnji sa Župnim uredom Međugorje i „Majčinim selom“. Okupljanje i smještaj sudionika predviđen je u poslijepodnevnim satima u četvrtak, 15. lipnja 2017.

Program hodočašća i ove godine bit će ispunjen predavanjima, svjedočanstvima i molitvom. U petak popodne predviđeno je vrijeme za pobožnost križnog puta na Križevcu, a u subotu ujutro predviđena je zajednička molitva na Brdu ukazanja.

Prijave za sudjelovanje na hodočašću primat će se od 1. 05. do 30. 05. 2017. na e-mail adresu: gospina.skola@gmail.com. Sve dodatne informacije dobit će se naknadno.

 

logo međugorje

 

Službeno priznanje zajednice Vjera i svjetlo Kapljice dobrote iz Slavonskog Broda

Prije par godina pri jednom posjetu Međugorju, dvije sestre u Kristu, Nikolina Barić i Kristina Terihaj, ostaju oduševljene s upoznavanjem zajednice Vjera i svjetlo i sestrom Rastislavom koja je donijela svjetlo u našu domovinu. Rađa im se ideja da bi mogli u Slav. Brodu osnovati takvu zajednicu što i čine. Okupljaju volontere, prijatelje, obitelji koje imaju osobe s posebnim potrebama i naša zajednica Vjere i svjetla pod imenom Kapljice dobrote u desetom mjesecu, 2013. god. počinje sa druženjem. Svake prve nedjelje u mjesecu sastajemo se u prostorima crkve Sv. Nikole Tavelića u brodskom naselju Jelas, gdje uz našega duhovnika župnika vlč. Matu Matasovića, održavamo susrete. Nakon misnog slavlja, družimo se uz oživljavanja Evanđelja, razgovore s roditeljima uz približavanja samoj Ljubavi odnosno Kristu. Crtamo, pišemo, igramo se i za kraj uvijek slavimo.
11011484_820825531326987_7768044529717470105_n
12916750_991792754234651_592346761266708867_o
Tri godine hodočastimo Međugorju na Međunarodnom susretu invalida, posjetili smo Trsatsku Gospu. Upoznajemo druge zajednice iz Đakova, Županje, Vinkovaca, Otoka… Obavezno smo na slavlju svetog Nikole u Đakovu. Posjetili smo zoološki vrt u Ruščici pokraj Slavonskog Broda. Više puta smo se šetali po našem lijepo gradu uz odlazak na sladoled, kolače. Naša zajednica je prije dvije godine počela i s radionicom gdje izrađujemo krunice, narukvice i druge ukrasne predmete. Prikazujemo naše uratke po crkvenim godovima našega grada gdje budemo darivani novcima koji nam služe za odlazak na putovanja.
13394072_1033130766767516_269839072611904434_n
Našu zajednicu smo predstavili u Župi Sv. Antuna Padovanskog u Podvinju, Župi Sv. Duha u Malom Parizu i župi Sv. Nikole Tavelića u Županji.
Na dan 20.11. 2016. godine, naša srca su ispunjena radošću jer nakon tri godina postajemo i službeno priznata zajednica Vjera i svjetlo, Kapljice dobrote iz Slavonskog Broda. Misno slavlje je otpočelo u 15 sati pod vodstvom brodskog dekana vlč. Ivana Lenića uz suslavljenje fra Ilije Jerkovića i našeg duhovnika vlč. Matu Matasovića. Predstavili smo se, službeno upalili svijeću kao simbol svjetla koje se neće ugasiti nego će se sve više rasplamsavati šireći plamen s jedne svijeće na drugu. Nastavili smo druženje u okrjepu i glazbu.
15123402_1442977059053368_7754263972898130214_o
15123255_1442977109053363_2957199243525276397_o
15181332_1442978159053258_1164791263575255360_n
Bogu hvala na svim dragim ljudima sestri Rastislavi, sestri Klari, Tonki Odobašić, sestri Mariji, zajednici iz Đakova, Zvonku iz Zagreba, svećenicima koji su jučer uljepšali naše priznanje i obogatili nas svojom ljubavlju, svojim svjetlom koje se svakodnevno sve više širi.
      12186480_910616602352267_15427431136619950_o
921194_936604116420182_8483330419836070038_o
Rafaela Janković

Duhovni kamp u Oazi Kraljice mira u Krku

U predivnom prostoru „Oaze Kraljice mira“ župe Krk, od 24. do 30. srpnja, održan je naš nacionalni duhovni kamp koji je okupio 30 članova Vjere i Svjetla iz raznih krajeva Lijepe naše. Cijeli kamp se odvijao pod geslom „U zagrljaju milosrđa“, a preko kateheza koje su nosile naziv „U školi milosrđa“, oživljavanje Evanđelja – posebno prispodoba iz Lukinog evanđelja,  te radionica i igraonica, htjeli smo približiti pojam milosrđa, osvijestiti koliko je Božje milosrđe prisutno u našim životima te pojasniti što znači poziv „Budite milosrdni kao Otac“ koji nam je papa Franjo u ovoj Godini milosrđa posebno uputio.

Svakog smo dana slavili svetu misu, živo i veselo kao što to obično biva u našim zajednicama. Navečer smo vani, pod vedrim nebom i okruženi prirodom, zajedno molili Krunicu Božjega milosrđa, prenoseći svijeću od kućice do kućice i pjevajući.

Lijepo vrijeme i prave ljetne temperature osigurale su nam svakodnevni odlazak na kupanje. U četvrtak smo pak otišli na izlet turističkom polupodmornicom koja je krenula iz krčke luke i omogućila nam da izbliza susretnemo jato riba ali i otkrijemo „skriveno blago“ našega podmorja. Bio je to izlet koji ćemo dugo pamtiti!

U petak smo posjetili Svetište Majke Božje Goričke u kojem je krčki biskup Ivica Petanjak 1. siječnja 2016. otvorio Sveta vrata milosrđa. Tamo nas je dočekao vlč. Marinko Barbiš, rektor svetišta, sa svojim ljubimcem bernardincem Benom. Nakon što smo izmolili molitve potrebne za dobivanje potpunog oprosta i prošli kroz Sveta vrata, slavili smo svetu misu i naravno, oživjeli Evanđelje onako kako to samo naši prijatelji znaju.

Večeri su bile ispunjene pjesmom, plesom, radosnim druženjem. Kroz to zajedništvo, ali i preko mnogih koji su se brinuli da našem malom kampu ništa ne nedostaje, osjetili smo obilje Božje dobrote, ljubavi i zagrljaj Nebeskog Oca.

Osim kuharica iz GP Krk-a koje su nam pripremale ručak te, naravno, našeg vrhunskog šefa kuhinje Robija i pomoćne kuharice Božene, svojim kulinarskim specijalitetima počastili su nas i Miljenka i Anton Katunar koji su nam priredili roštilj te picajol Mario Bajčić koji nam je slasne pizze ispekao u krušnoj peći u Oazi.

Bili smo posebno zahvalni svećenicima: Božidaru Volariću, Ivici Kordiću, o. Dominiku Magdaleniću, Antonu Valkoviću i Antunu Zecu koji su nas htjeli upoznati, posjetili nas u kampu, družili se s nama i predvodili nam slavlje svete Euharistije. Posljednjeg dana posjetio nas je i pred odlazak blagoslovio biskup Ivica te tako dodatno razveselio sve prisutne.

Zahvalni smo i svim obrtnicima i  vrijednim rukama domaćica i članova krčke zajednice koji su nas posjećivali, brinuli se da imamo potreban prijevoz i opskrbljivali nas hranom, voćem, kolačima, sladoledom…. Njihova preobilna dobrota omogućila nam je da i sami iskažemo milosrđe i podijelimo primljeno s prijateljima koji su siromašniji ili zbog bolesti nisu mogli sudjelovati na kampu.

U petak smo navečer imali oproštajno slavlje uz otkrivanje tajnih prijatelja – onih za koje smo kroz ovih tjedan dana posebno molili, ali i iskazivali im znakove ljubavi i pažnje – te podjelu diploma. Uistinu, kroz ovaj se kamp jasno vidjelo kako svatko ima posebne talente koje mu je Bog udijelio i koji donose radost cijeloj zajednici. Zato je bilo važno da svatko dobije diplomu: netko za najboljeg pjevača ili pjevačicu, netko za sviranje, netko za glumu, jedni za kulinarska umijeća, drugi za predvođenje molitve, brižnost, posluživanje ili pak pranje suđa, pravljenje frizura, najljepši osmijeh…

Radosna i nasmijana lica, opipljiva sreća i zajedništvo pa i tuga zbog završetka kampa i želja za ponovnim druženjem, potisnula je i nadvladala svaki osjećaj umora. Zagrljaj Oca i zagrljaj naših posebnih prijatelja – ti zagrljaji milosrđa – još mame osmijeh na naša lica i prizivaju neka sljedeća radosna okupljanja.

Dio slika s duhovnog kampa se nalazi u GALERIJI 1 i GALERIJI 2, a ako netko želi pogledati veliku fotogaleriju s još puno slika, možete je naći na sljedećem linku: https://drive.google.com/open?id=0BytasITUH-U4WUJJRFl0SjFEMHc

Irena Žužić

Pismo Jeana Vaniera (travanj 2016.)

Pismo od Jeana

Ljudi mi često kažu da vrijeme brže prolazi kad si star. Ja to mogu potvrditi! Čini mi se kao da je jučer bio 1. travnja, a već je iznenada mjesec gotov. Kamo je to vrijeme nestalo? Teško mi je vjerovati da imam već 87 godina. Dobrog sam zdravlja i um me dobro služi unatoč neobičnoj rupi koja se dogodi kad tražim neku riječ! Moje noge trebaju pola sata do sat vježbe svakog dana. Brinem se o njima jer radi se o tome da ću ih ili koristiti ili me neće služiti. Da, ja starim i sve se više divim prirodi kako se odijeva u proljetnu odjeću, u odjeću svoje mladosti. Nevjerojatno je vidjeti cvijeće koje se probija iz zemlje, maslačci, tratinčice, jagorčevine, šafrani, tulipani, kao i svo mekano lišće koje se pojavljuje i pokriva drveće. I štoviše, imamo prekrasan sjaj sunca. Proljeće je poput transformacije, novo rođenje. Život! Život se obnavlja, nova nada za svakoga od nas. Zima je prošla, a nakon noći dolazi svjetlost. Zar nije Uskrsno vrijeme? Prijelaz – uskrsnuće, obnavljanje – tako da svaki od nas može biti obnovljen u Duhu.

Proljeće je također trenutak, kada u našoj zajednici ovdje u Trosly-u idemo na hodočašće. Ove godine smo imali četiri grupe na različitim lokacijama. Ja sam bio jedan od 40-oro hodočasnika koji su putovali u Lisieux. Išli smo autobusom i proveli pet prekrasnih dana živeći u istom hostelu za hodočasnike, zajedno blagujući.

Loic i drugi iz njegove kuće, Les Fougeres su bili tamo, isto kao i Patrick i Andre iz mojeg doma,  Le Val Fleuri, i mnogi drugi. Ovo hodočašće mi je učinilo mnogo dobroga.

U Lisieux-u sam ponovno otkrio Terezu. Mala Tereza i mali način kojeg je otvorila za nas – što znači živjeti u vjeri, vjerovati u milost. Umrla je u dobi od 24 godine. Moj Bože, kakav je nevjerojatan napredak napravila tijekom svog života! A preko nje, Bog je činio čuda u obnavljanju Crkve i vjere, ljubavi i pouzdanja u Isusa. Ona je spoznala da je život u zajednici težak. U svojoj autobiografiji Tereza se sjeća svojih poteškoća s jednom od sestara u svojem Karmelićanskom samostanu: “imala je dar da me u svemu nervira: njene geste, riječi i karakter, sve se činilo vrlo neprivlačno.” Ali ona ne ostaje u tom lošem osjećaju, već nastavlja činiti ono što bi činila osobi koju voli najviše. Često joj upućuje svoj “najprijateljskiji osmijeh”. Tereza me uči, ne samo kako živjeti s Isusom, već i kako živjeti život zajednice i smiješiti se onima koji mi se, povremeno, mogu činiti nesimpatični. Tereza je svoj Karmel nazivala “blagoslovljena arka”.

Bilo je to mjesto njezinog produbljivanja, u kojem je otkrila da, kad je hodala u ljubavi, bila je kod kuće. Naše zajednice Arke su mala mjesta gdje i mi, također, možemo rasti u ljubavi i svetosti. Postoje veze između Tereze i Arke. Moja baka, koja se također zvala Tereza, dijelila je istog duhovnog vođu: oca Pichona. U jednom od njegovih pisama, dobri svećenik je govorio o svoje dvije “male Tereze”. Mislim da Tereza bdije nad nama. Tijekom hodočašća smo naravno otišli na izlet na obalu. Patrick je otišao na kupanje, drugim riječima, izuo je cipele i ušao u vodu!

Mislim da svi znate da će izići film o Arci, odnosno o nekim ljudima u Arci, kojeg je snimio Randall Wright, veliki engleski tv producent. Film traje sat i 40 minuta i zove se “Idioti” po uzoru na knjigu od Dostojevskog – “Idiot” kako bi pokazao da su ovi ljudi proroci. Film će biti prikazan na filmskom festivalu u Torontu u rujnu. Vidio sam ga i stvarno je izvanredan. Vjerujem da će prikazati kako su mnogi ljudi u našim zajednicama Arke i Vjere i svjetla proroci.

A Loic, koji je s nama došao na hodočašće u Lisieux, jedan je od tih proroka. U dobi od 60 godina on pomalo stari! On je mali osnivač Vjere i svjetla. 1967. godine, on i njegov brat Tadija, s njihovim roditeljima, nisu bili dobrodošli u hotelu u Lurdu. Njegovi roditelji, Camille i Gerard, bili su time jako povrijeđeni i govorili su o tome Marie-Helene Mathieu. S njom smo pokrenuli hodočašće 1971. godine. Danas ima oko 1.500 zajednica širom svijeta. Da, naš mali osnivač je ostario, ali i dalje ima svoje lijepe plave oči i onaj način kako te gleda, tako prodorno, tako jasno. Uskoro ćemo u njegovom domu imati lijepo slavlje za njegov rođendan, ne preveliko, jer se lako umori.

Ovih dana zaranjam u djela Josepha Wresinskog, divnog i neobičnog svećenika. Živio je u siromašnom predgrađu Pariza, i tada je postao svećenik za one najsiromašnije od ljudi. Osnovao je udrugu “Aide a Toute Detresse” (“Pomoć za one koji su najviše isključeni”) koji je kasnije prerastao u međunarodni pokret ATD Četvrti svijet. Htio je biti blizu siromašnima i promicati vrijednost ljudi koji su najviše isključeni, onih koji su bez kulture i obrazovanja. Dolazio je nekoliko puta u Arku razgovarati s nama. Govorio je da su oni najisključeniji “spasitelji svijeta”. Oni mogu živjeti samo ako se mi usudimo susresti ih i ući s njima u odnos. Oni, koji su najviše isključeni, uče nas kako ljubiti. Volim njegove knjige, posebno “Siromašni su Crkva”. Za mene je to bilo kao signalno svjetlo. Otac  Joseph je poput pape Franje, zove nas na margine našeg društva kako bismo susreli siromašne, da im dopustimo da nas evangeliziraju i da primimo njihovu mudrost.

Prošlo je 20 godina otkad je redovnike u samostanu Thibirine u Alžiru otela grupa nasilnih Islamista u ratu s vladinim snagama. Ti redovnici su bili ubijeni. Mnogi od vas su vjerojatno vidjeli film “O Bogovima i Ljudima”. Redovnici su bili duboko povezani sa svojim susjedima muslimanima. Jedan od redovnika je čak bio njihov liječnik. I muslimani su željeli živjeti svoju vjeru i život molitve izvan političkog konteksta nasilja. Upravo sam pročitao knjigu koja u meni jako odzvanja prema tekstu Christiana de Cherge-a, priora samostana: Mistične ljestve kršćansko-muslimanskog dijaloga za opće-društveni projekt. Christian je, na svoj način, bio prorok. On je za mene pravo svjetlo. On me uvijek vodi dalje, u život s Bogom i istinsko bratstvo s muslimanima. Od svojeg početka, Arka je imala sreću da je postala ekumenska i međureligijska. To implicira da svatko od nas treba produbiti našu vlastitu religijsku vjeru i naći mogućnosti da susretne našu braću i sestre iz drugih Crkava i religija. Osnovna stvar za svakog od nas jest da pustimo da Bog živi u nama sve više i više kako bismo u svakoj osobi vidjeli dijete Božje.

Osjećam se u zajedništvu sa svim zajednicama Arke i Vjere i svjetla. Naš svijet je tako težak. Moramo moliti da padnu zidovi između grupa i ljudi i da svatko od nas raste u ljubavi i slobodi da može otkriti istinsku solidarnost između ljudskih bića.

Da, hajdemo moliti da rastemo u većoj ljubavi za Boga i svu našu braću i sestre.

Želim vas lijepo ljeto!

U zajedništvu sa svima vama!

Jean

 

Ostala pisma Jeana Vaniera možete naći ovdje.