8. Međunarodno hodočašće osoba s invaliditetom

MEĐUGORJE (TU) – Od 6. do 9. lipnja u Međugorju je pod geslom „Idi za mnom“ (Mk 10,21) održano 8. Međunarodno hodočašće osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji i prijatelja – volontera. Sudjelovalo je preko 2000 osoba s invaliditetom sa svojom pratnjom, a pristigli su iz 14 zemalja svijeta. Svi sudionici besplatno su smješteni, a domaćini iz Međugorja ne samo da su otvorili vrata svojih pansiona, već ono najvažnije – vrata svoga srca.

Sudionici su u Međugorje pristigli 6. lipnja, a službeni program započeo je 7. lipnja kada je sve sudionike pozdravila Paula Tomić, suorganizatorica i sukoordinatorica hodočašća te glavni koordinator – župnik fra Marinko Šakota. Hodočasnike je blagoslovio i apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser te im poručio: „Došli ste ovdje sa svim svojim slabostima i duše i tijela. Isus svima kaže: Evo ja ti dajem snagu, ali ne kako ti želiš, nego kako ja smatram da treba. Isus je izvanredan liječnik. Svakome daje pravu dijagnozu, odnosno ono što je potrebno, tako da bolest često nije nešto ružno i nepotrebno, nego baš ono što nam treba za naše posvećenje. Sveti Pavao je rekao da mi svojim patnjama, svojim križevima nadopunjujemo patnje Kristove i zato noseći naš križ sudjelujemo u nošenju Isusova križa. U Evanđelju vidimo kako je Isus uvijek tražio one slabe, bolesne i potrebite jer su oni bili svjesni svoje nemoći, pa je Bog baš kroz njih mogao pokazati svoju moć i snagu. Zato nas naše bolesti, hendikepi, slabosti ne trebaju plašiti nego u njima trebamo vidjeti priliku da se baš kroz njih Bog proslavi!”

Uslijedilo je predstavljanje svih skupina, među kojima su se predstavile i Zajednice Vjera i svjetlo iz Hrvatske provincije. Svi predstavnici Vjere i svjetla izišli su zajedno noseći svoje barjake te su na kraju zapjevali s pokretima, radosno kako to znaju samo braća i sestre s intelektualnim teškoćama. Najviše je bilo Zajednica Vjere i svjetla iz Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U popodnevnim satima hodočasnici su se uputili na Križevac, a oni koji se nisu mogli penjati molili su Križni put Jeana Vaniera u dvorani sv. Ivana Pavla II, kojeg je vodio fra Zvonko Benković. Zajednica “Srce sv. Vinka Pallotti“ Vinkovci, scenski je uprizorila šest postaja.

Bilo je prilike za molitvu, ispovijed, misu koju je sva tri dana vodio fra Zvonko Benković, duhovnik domaće međugorske Zajednice Vjera i svjetlo, uz glazbenu pratnju mladih framaša iz Međugorja, animaciju s pokretima nekoliko članova Vjere i svjetla iz Vinkovaca i Međugorja. Milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova pripremile su prinos darova i misna čitanja, a sudjelovali su članovi Zajednica Vjere i svjetla iz Županje, Osijeka, Vukovara, Valpova, Đakova.

Svi koji su mogli pošli su u subotu, 8. lipnja do Gospina kipa na Podbrdu, a one koji se nisu mogli popeti dečki iz Cenacola, lovci i drugi volonteri ponijeli su na nosilima. Nije to bilo lako, nosili su preko stotinu osoba, ali po njihovim riječima – nikada se lakše ne popnu na Podbrdo nego kada nose svoje prijatelje s invaliditetom. Kod Gospina kipa molila su se Radosna otajstva krunice s razmatranjem prilagođena za osobe s teškoćama i njihove roditelje, a koje je i ovoga puta priredila s. Rastislava Rablovsky iz Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova.

U isto vrijeme, za sve sudionike koji se nisu popeli na Podbrdo, u dvorani sv. Ivana Pavla II. molila su se Otajstva krunice svjetla koju je predvodio o. Smiljan Kožul i Molitvena zajednica Ruah iz Zagreba, a sve uz glazbenu animaciju, radosna i puna srca.

U popodnevnim satima uslijedila su svjedočanstva Branimira Reitera iz Požege, Kristine Terihaj iz Zajednice Vjera i svjetlo Slavonski Brod te Stijepe Gleđa Markosa iz Dubrovnika koji je govorio o svom obraćenju, poslanju brinuti za stare, nemoćne, bolesne i osobe s poteškoćama te je i zapjevao svoju autorsku pjesmu “Kraljice mira”. Druženje je nastavljeno ispred dvorane, uz članove KUD-a Međugorje odjevene u tradicionalne narodne nošnje koji su pjevali i plesali, a za sve prisutne posluženo je 2000 sladoleda koji su donirani od domaćeg poduzetnika, kao i mnogo slastica i palačinki.

Međunarodno hodočašće osoba s invaliditetom, njihovih obitelji i prijatelja – volontera završilo je na svetkovinu Duhova, 9. lipnja misnim slavljem koje je predvodio fra Zvonko, uz ministriranje Petra s Downovim sindromom iz Zajednice Vjera i svjetlo Zadar. Ovoga puta u svojoj propovijedi fra Zvonko se posebno obratio roditeljima osoba s invaliditetom, a mnogi su sa suzama u Međugorju ostavili i svu tugu i jad te se tako oslobodili tereta nakupljenog od svakodnevnog života koji nije lagan, ali uz Isusa i Mariju puno lakši. Uz zahvalu organizatorima i domaćinima sudionici su se uputili svojim kućama ističući: „Duboko je iskustvo spoznati da smo u svoj svojoj slomljenosti i malenosti voljeni i nošeni Božjom rukom!“

Tihomila Viljetić

 

Dodatne bogate sadržaje možete naći na sljedećim web stranicama:

 

Jean Vanier, 1928 – 2019

Dragi Prijatelji,

u dubokoj tuzi javljamo vam da je preminuo Jean Vanier.

Jean je preminuo noćas, u utorak 7. svibnja u 2:10 u Parizu, okružen svojom rodbinom. Posljednjih je dana, iako prisutan i svjestan, brzo kopnio.

Svima nam je poznato Jeanovo mjesto u povijesti Arke te Vjere i svjetla, kao i u osobnim pričama mnogih od nas. Jeanov život je bio neobično plodonosan. Prije svega, želimo na tome zahvalni.

Sahrana će se održati u njegovoj zajednici u Trosly-u. Bit će to privatna ceremonija za njegovu zajednicu, bliske prijatelje te obitelj i predstavnike Saveza Arke kao i Vjere i svjetla. Svi uključeni će primiti osobnu pozivnicu. Međutim, svečanost će biti snimana i emitirana uživo, kako bi svatko od vas mogao biti dio tog trenutka.

Detaljnije informacije možete pronaći na web stranici Arke, gdje možete ostaviti i poruku ili svjedočanstvo.

U svojoj posljednoj poruci, prije nekoliko dana, Jean je rekao: “Imam duboki mir i vjeru. Nisam siguran što budućnost nosi, ali Bog je dobar i što god da se dogodi, bit će najbolje moguće.
Sretan sam i zahvalan za sve. Šaljem vam svima svoju najdublju ljubav.”

 

 

Stephan Posner i Stacy Cates-Carney,
Međunarodni voditelji Arke

Križni put zajednice sv. Mihael, Donji Miholjac

Dragi prijatelji!

U Četvrtoj korizmenoj nedjelji, 31. ožujka 2019. naša zajednica sv. Mihael iz Donjeg Miholjca okupila se u Župnoj crkvi na pobožnost križnog puta. Tom prilikom su križni put predmolili članovi zajednice, a pridružili su se i drugi župljani.
U korizmenom hodu prema Uskrsu,  neka vas prati Božji blagoslov!
s. M. Kristijana Kolić
Slike možete pogledati OVDJE.

Deseta Božićna košarica pjesme i prijateljstva u Vinkovcima

Zajednica Srce sv. Vinka Pallottija Vinkovci

U organizaciji Građanskog društva Moji Vinkovci u subotu 15. prosinca u Hotelu Admiral, kao 149. Društveni ugodnik, organizirana je deseta Božićna košarica pjesme i prijateljstva. Sudjelovali su članovi i prijatelji zajednice “Vjera i svjetlo”, a za glazbeni ugođaj se pobrinuo „Veky i prijatelji“. Voditeljice programa bile su Lidija Martinković i Tihomila Viljetić, koordinatorica zajednice “Vjera i svjetlo” iz Vinkovaca – Srce sv. Vinka Palottija. Slavlje su kao gosti uveličali gradonačelnik Ivan Bosančić, velečasni Alojz Kovaček, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i članica Biskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom vinkovačke regije Lidija Martinković te župnik župe sv. Vinka Pallottija pater Ilija Sudar, duhovni pastir zajednice. Pater Ilija Sudar je na početku svojeg govora izjavio kako je prije 15 godina bio pomalo skeptičan jer ponekad osobe s posebnim darovima (poteškoćama) doživljavamo kao nekakav teret, mislimo da se možda neće uklopiti u naše uobičajeno ponašanje i druženje i stoga postoji određeni strah koji je, pretpostavlja, urođen u svakome od nas. Hvala Bogu, ima onih ljudi koji „vuku“, nešto prepoznaju i na drugi način to dožive i s vremenom i upornošću uspiju razvrgnuti one smrznute poput njega. Nije im trebalo dugo jer već nakon nekoliko susreta je vidio da je to nešto lijepo, dobro, korisno i s Božje strane. Zahvalio se Tihomili i njezinim suradnicima.

Tihomila Viljetić izjavila je kako Bog sebe izražava u našoj ljudskoj krhkosti, siromaštvu i trpljenju. Lijepo je biti čovjek jer čovjek ima srce, a onaj koji ima srce osjeća ljubav, ali isto tako i patnju. Upravo to je život. Ljubavi nema bez patnje i sve što se s ljubavlju uzvrati, to zablista sjajem u vječnosti. 21.12.2003. godine puni energije i entuzijazma krenuli su na put Vjere i svjetla. Svima se zahvalila što su za 15. rođendan Zajednice s njima. Tihomila Viljetić zahvalila se Hotelu Admiral  i njegovom osoblju koji su im bili na raspolaganju.   Nastupio je i mješoviti Zbor župe sv. Vinka Pallottija sa izvedbom nekoliko duhovnih pjesama. Nazočnima su se obratili Martin Grgurovac, ispred Građanskog društva Moji Vinkovci, o čijim projektima je govorio i od kojih je izdvojio upravo Božićnu košaricu na kojoj će GD ustrajati, zatim Zoran Goman, predstavnik Hotela Admiral koji je jedan od većih pokrovitelja priredbe. Gosti su bile i dvije zajednice Vjera i svjetlo koje djeluju u Vinkovcima, jedna u župi Sv. Ćirila i Metoda, a druga pri župi Presvetog Srca Isusovog. Gospođa Darinka Đukić, koja je nekada bila voditelj zajednice i koja je djelovala u župi Presvetog Srca Isusovog u Vinkovcima, a sada je na privremenom radu u Njemačkoj, organizirala je poklone za svu djecu čime su učinili veliku radost djeci i osobama s intelektualnim teškoćama. Akciju darivanja ove godine napravili su prijatelji iz Offenbacha (blizu Frankfurta) FS -„Dijaskorak“. Ta zajednica broji 70-ak aktivnih članova koji vrijedno rade na očuvanju Hrvatske tradicije i kulture u Republici Njemačkoj. Djeluju pri Hrvatskoj katoličkoj misiji i s njima u suradnji čine mnoge akcije.

Nakon igrokaza u kojemu su članovi Zajednice uprizorili dolazak Božićnog anđela u današnju „modernu“ obitelj, svi zajedno su proslavili svoj 15. rođendan svirkom glazbenog sastava „Veky i prijatelji“.

U nedjelju, 16. prosinca zajednica “Vjera i svjetlo” iz Vinkovaca – Srce sv. Vinka Palottija svoj 15. rođendan je proslavila i u svojoj župi. Svi članovi zajednice su se okupili u crkvi i rođendan proslavili misnim slavljem, te su također i župljanima predstavili igrokaz „Božićni anđeo“.

Na kraju svete Mise je uslijedila čestitka voditeljici Tihomili Viljetić od strane cijele zajednice, kao pečat roditelja na svu ljubav i trud koji je  uložila u zajednicu. To je dokaz da sve ono što čovjek uloži s ljubavlju rodi plodom uzvratne ljubavi. Tihomili su se članovi zajednice zahvalili za sve njezine pjesme, svaki njezin osmijeh, molitvu, pa i suzu koju je podijelila sa njima.

 

Član koordinacijskog tima Zajednice Vjera i svjetlo Srce sv. Vinka Palottija Vinkovci,

Ana Ferbežar

 

Slike sa susreta možete pogledati OVDJE.

Pismo Jeana Vaniera (listopad 2018.)

Listopad 2018

90 godina! Moj Bože, jedva da to mogu vjerovati. Imam toliku želju izvikivati svoju zahvalnost! Prvo, Bogu koji je izvor mog života. Bio sam siromašno, malo dijete Božje od prvog trenutka svojeg života, tajno i skriveno u utrobi svoje majke. Bio je to trenutak moje prvobitne nevinosti prije svih mojih reakcija straha, agresije i posebno krivnje, koje se rađaju kada prvobitna nevinost bude ranjena.

Posebno zahvaljujem svojoj majci i svojem ocu. Kako bi izbjegla pobačaj i rizik da me izgubi, moja siromašna majka je morala provesti barem tri mjeseca u malenom hotelu u Parizu, daleko od mojeg oca koji je radio u Švicarskoj. Vrlo je patila zbog izolacije. Konačno, moje rođenje se dogodilo i tada, rođenje mojega Kršćanskog života kroz krštenje. Da, hvala mojim roditeljima!

Hvala mojoj zajednici Arka u Trosly-u i hvala Christine McGrievy, našoj voditeljici. Proslavili smo moj 90-ti rođendan tako dobro. Bilo je tako lijepo, tako veselo, tako svečano i tako u molitvi. Počeli smo s Euharistijom koju je predslavio dugogodišnji prijatelj Arke, biskup Gerard Daucourt. Nakon mise, susreli smo se na veličanstvenoj zdravici sa cijelom zajednicom i prijateljima, većinom iz različitih dijelova Francuske, ali i nekima iz udaljenijih krajeva. Veliko slavlje je bilo poslijepodne. Animirali su ga Hoda Sharkey i Hazel Bradley pjesmama i skečevima koji su prepričavali velike trenutke iz moje priče.

Frédéric Dethouy me izvrsno oponašao u važnim razdobljima mojeg života: kad sam se pridružio mornarici, nakon čega je uslijedio moj odlazak kako bih slijedio Isusa, te rođenje male zajednice Arke. Također je prikazao onaj tranutak kad sam uklonio svoju kravatu i obukao plavi sako! Nakon toga su uslijedile različite faze u razvoju Arke: ekumenizam zahvaljujući Steveu i Ani Newroth koji su osnovali Arku u Torontu, osnivanje u Indiji s Gabrielle Einsle i otkriće naše međureligijske stvarnosti.

Malo pomalo, postali smo svjesni toga što nam je rekao kardinal u Rimu, „Vi u Arci, vi ste postigli kopernikansku revoluciju! Do sada, bilo je rečeno da moramo činiti dobro siromašnima, ali vi u Arci kažete da su siromašni oni koji vama čine dobro!“ Možda bih danas rekao da to nisu samo ljudi s poteškoćama u razvoju, nego svi oni koji su bili poniženi i stavljeni sa strane, oni nas transformiraju ako uđemo s njima u odnos.

Arka je narasla, kao što je i lijepa zajednica Vjera i svjetlo, koja se nastavlja razvijati širom svijeta. Vjera i svjetlo je rođena tijekom hodočašća u Lourdes 1971., zahvaljujući Marie-Hélène Mathieu, koja je čula bolne i hitne molbe roditelja od Loïca Profit-a. Kad su bili na hodočašću u Lourdesu, nisu bili prihvaćeni u hotelima zbog Loïca i njegovog brata Thaddéea, koji su oboje imali ozbiljne poteškoće u razvoju. Sa Marie-Hélène, odlučili smo nešto učiniti. I tako je rođena ideja hodočašća za ljude s poteškoćama, njihove roditelje i prijatelje.

Razlog za širenje zajednica naše Arke i Vjere i svjetla je prije svega krik tako mnogo ljudi s poteškoćama širom svijeta. Taj krik je pitanje: „Da li me voliš?“ To je krik tako mnogo poniženih i ranjivih ljudi, koji se osjećaju sami i napušteni, i koji traže autentične, jednostavne susrete; to je krik koji nastavlja odzvanjati u svijetu.

Na ovaj način, naše zajednice žele ponovno istkati čovječanstvo u jedinstvo, gdje svaka osoba može naći svoje stvarno mjesto, kako najslabiji tako i najjači, i gdje više nema podjele niti razdvajanja.

Na ovaj način, rodit će se novo i univerzalno čovječanstvo, u nadi da će pasti zidovi straha i arogancije, kako bi se napravio put za pjesmu ljubavi i univerzalnog bratstva.

Da, moja zabava za 90-ti rođendan je uistinu bio trenutak za zahvaljivanje. Hvala svakome od vas pojedinačno, hvala svakoj našoj zajednici Arke, Vjere i svjetla i mnogima drugima, za vaše želje i molitve koje će me pratiti u godinama koje dolaze. Znam da me čekaju nove slabosti, novi oblici siromaštva i novi gubici. Bit će to silaženje u ono što je suštinsko, ono što je najviše skriveno u meni, dublje od svih dijelova uspjeha i sjene u meni. To će biti sve što ostaje kad sve drugo ode. Moja gola osoba, iskonska nevinost koja čeka svoj susret s Bogom. Hvala vam na vašim molitvama koje me prate u silasku u ovo blago, najdublji dio mojeg bića.

A sada o novostima mojih praznika u kolovozu i tome što se događalo od mojeg zadnjeg pisma.

 

Početkom kolovoza

Ljeto je bilo obilježeno Suncem koje je pržilo, sjajnim Suncem, zasljepljujućim Suncem, toplotnim valom, 30 do 38°C svugdje u Francuskoj. Pobjegao sam u našu zajednicu Arke u Ambleteuse-u blizu Engleskog kanala, gdje se temperatura kretala oko 23°C. Odile Ceyrac i ja smo bili smješteni u maloj kući oca Davida Wilsona uz tako toplu dobrodošlicu od Michèle Dormal.

Mirno vrijeme, šetnje pored mora, plaže, raj za djecu i obitelji. Navečer je Sunce zalazilo vrlo sporo i ponizno iza morskog horizonta, ustupajući mjesto noći. Ajme, Mjesec je bio skriven s druge strane Zemlje: Mjesec koji je tako nježan, tako ponizan, odražavajući svjetlo onoga koji je veći od njega samoga. Mi smo svi tako maleni pred ovim svemirom sa svim zvijezdama, Suncem i Mjesecom o kojima ovisi zemaljski život. Znate li da svake godine Sunce izgubi nešto od svoje vrućine i svoje svjetlosti? Jednog dana će se ugasiti u potpunosti, nakon mnogo milijardi godina. Jednog dana je kozmos imao svoj početak, i jednog dana će imati svoj kraj. Sve je tako veliko i tako malo. Za nas ljudska bića također postoji početak i kraj. Postoji trenutak oplodnje u utrobi naših majki i tada dan naše smrti. A na izvoru svega, tamo je Bog, tako velik i u isto vrijeme tako malen i ponizan u licu naše slobode.

Otac David je bio svećenik naše zajednice u Ambleteuse-u više od 30 godina. Sad ima 80 godina i u posebnom je stanju slabosti, ponekad malo izgubljen. Danas živi u sigurnom domu za umirovljenike. Sišao je u tu slabost ušavši u duh djetinjstva, djetinjstva u Bogu, Isusovoj prisutnosti koja je nježna i ponizna. Kako bi ušao u kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi, moraš postati takav. Svi smo rođeni u slabosti i kraj našeg života je povratak u slabost, ovisnost, u potrebi za nježnošću i zaštitom. Ta sve veća slabost daje najdublje značenje ljudskosti. Otac David živi ovu bolnu slabost, ali s velikim osmjehom mira i ljubavi.

 

Kasnije, oko 16. kolovoza

Nakon svježine mora, nalazim se u samostanu u Orvalu u molitvi s redovnicima. Toplotni val se povukao i lastavice, vrativši se iz Afrike, nastavljaju svoju pjesmu života. Osjećam se kod kuće u ovom samostanu: raju mira i tišine. Redovnici, braća koju poznajem duže od 30 godina, uvijek se mole za Arku i naš svijet; uvijek traže načine kako pomoći ljudima da se nose sa strahom koji blokira pojedince, grupe, zemlje u njima samima i sprječava slobodu srca. Jučer navečer, Mjesec se vratio sa svoga puta oko Zemlje, zračeći svjetlošću: tako je ponizan i nježan, ohrabruje nas da imamo povjerenja. Tako je lijep, volio bih razgovarati s njime i slušati ga.

 

Natrag u Trosly-u početkom rujna

Iz Orvala sam otišao na jugozapad Francuske u Odileinu obitelj. S njom sam posjetio spilje Lascaux. Bio je to izvanredan posjet koji me jako dirnuo, otvorivši mi srce, um i duh. Spilje su slučajno otkrivene 1945. jer se tamo našao mladić iz toga kraja čiji pas je lovio zeca. Zec je pobjegao u rupu i pas je rupu malo proširio, i ta veća rupa je otkrila ulaz u spilju. Tada je ta spilja dovela do druge spilje i onda do još jedne.

Otkrivene su izvanredne zidne slike konja, jelena, bizona, leoparda i drugih životinja. Znanstvenici koji su proučavali slike su zaključili da su spilje stare oko 20.000 godina. Da, 20.000 godina! Ove slike su napravili muškarci i žene takve ljudskosti i izvanredne mudrosti. Ostao sam bez riječi u ovim spiljama, ispred tih slika, i u prisutnosti određenih simbola koje se ne može razumjeti.

Bilo je to vrijeme kad je ljudski život počeo na našoj Zemlji i doći će vrijeme kad će završiti. Između te dvije točke, civilizacije i društva izrastaju, religije, ljudske grupacije koje su tako različite, svaka otkriva aspekt ljudske ljepote. Danas se nalazimo u razdoblju kad ima tako mnogo straha i u isto vrijeme nade. Arka, Vjera i svjetlo i mnoge druge zajednice i grupe plove na ovom velikom oceanu čovječanstva, nudeći put prema miru i jedinstvu.

Nakon dana slavljenja mog rođendana u Trosly-u, nastavio sam mirne dane s jutrima posvećenima molitvi, čitajući Bibliju i druge knjige. Pomaže mi Odile, članovi zajednice La Ferme i Widad Bisher, koji me podupiru. Svaki dan hodam barem 30 minuta kako bi mi noge ostale u formi. Susrećem neke ljude u kasno poslijepodne. Ponekad napravim kratke 4-minutne video uratke kojima prenosim što sam naučio u Arci tijekom svih tih godina. Živim u vremenu mira. Želio bih živjeti svaki trenutak u ljubavi bez bilo kakvog drugog projekta. Čekati ono što će mi Bog i krhkost dati na ovom putu silaženja.

Ostavljam vas do idućeg pisma, zahvaljujući vam još jednom na vašim željama i molitvama, i moleći vas za oproštenje ako sam bilo koga povrijedio tijekom svih ovih godina.

 

Jean

 

Ranija Jeanova pisma možete naći OVDJE.