Brinuti o sebi dok se posvećujem drugima – Božji i ljudski put

Ovu duhovnu obnovu pratili su mnogi darovi: predana grupa ljudi koja je pripremala cijeli projekt, 3 predivna svećenika za nas i među nama cijelo vrijeme: Vlč. Josip Bošnjaković voditelj ovih duhovih vježbi, vlč. Danijel Tigandžin i fra Krunoslav Albert, veliki broj prijatelja na raspolaganju našim Iskricama, kreativnost na djelu u glazboterapiji vođenoj rukom i srcem naše prijateljice Irene Bačić, 4 predivne mame koje su vodile male grupe dijeljenja radosti i teškoća; 1 posebna grupa očeva, talentirana glazbena ekipa: Luka, Zvonko, očevi Mirko i Mirko, i vlč. Danijel; velikodušni i ljubazni domaćini u Taboru…..i toliko toga još skrivenog, ali ljekovitog što se događalo u našim srcima.

Dijelić toga podijelila je mama Marina:

„Tabor – kuća susreta, Vjera i svjetlo – mjesto ljubavi i nade. Dugo očekivana duhovna obnova za roditelje Vjere i svjetla u pitoresknom mjestu nadomak velegrada održana je od 14.-16-veljače 2025. Tako veliko skrito u malenom, tako čudesno skrito u krhkom, tako Božje skrito u svakom od nas. Tri dana susreta, Božje riječi, duhovnih nagovora, pogleda, zagrljaja, suza radosnica i oslobođenja, tri dana iskrenosti, nježnosti, vjere, svjedočenja. Tri smo dana bili na vrelu Božje ljubavi i prijateljske blizine. Osjećali smo poput svetog Josipa koji je brinuo za obitelj, radovali smo se poput Elizabete koja je čekala prijateljicu Mariju, razumjeli smo svetu Anu koja je svoje dijete posvetila Bogu, u nama je bilo Marijino srce, otišle smo doma kao misionarke ljubavi. To su bile male grupe, mjesta susreta roditelja u radosti i žalosti, u nadi i beskonačnoj vjeri. Govorili su oni kojima je govoriti teško, plesali su oni koji  su mislili da plesati ne znaju, razgibavali su se i oni koji još hodati ne znaju. Čudesno! Sve je moguće, u Bogu je sve moguće!  Naša djeca nas mijenjaju, mi zajedno možemo promijeniti svijet. Onaj maleni dio u kojem živimo. Tako se započinje. A onda se širi u valovima od jednog do drugog. Sve ima smisla, slučajnost ne postoji. Svatko je od nas bio pozvan na ovu duhovnu obnovu zato jer Bog ima za nas poseban plan. Gledati, slušati, vidjeti i čuti, osjećati i željeti…letjeti, trčati, pjevati, sve je moguće. Naša nas djeca oslobađaju svih okova ljudske nezgrapnosti. Njihova čista ljubav u nama vidi ono najsvetije, Božje prisustvo. Kakav Božji dar, ta naša krhka, a istodobno snažna djeca! Oni mogu srušiti sve okove i bedeme i naučiti nas biti blizu, tu, jedni za druge. Nisi sam, nisi sama! Znam, osjećam…

Hvala svima koji su se pobrinuli za organizaciju, svima koji su vodili i dali se na raspolaganje. Neka vas dobri Bog velikodušno nagradi. Na koncu sam često čula mame koje govore. „Ma kada ćemo opet doći? Tako sam potrebna ovakvih susreta!“. Na Božju providnost…“

Zahvalna mama Marina

16. studenog 2024. u popodnevnim satima održao se Formacijski zoom susret o ulozi i poslanju duhovnika u zajednicama Vjere i Svjetla. Provincijski duhovnik vlč. Robert Jugović prvi je progovorio o toj temi temeljem svog iskustva i dotaknuvši dokumente Vjere i Svjetla. Vlč. Robert  dotaknuo se također iskustva iz naših zajednica: što nam znači prisustvo duhovnika i istaknuo povezanost sa župom i cijelom Crkvom no, spomenuo je i izazove za zajednicu kada nema duhovnika i osjeća se nevažnom, bez vodstva i pastira.

Zaista dirljivo i bogato progovorio je fra Ivan Široki o svom dugogodišnjem iskustvu duhovnika zajednice, ali i provincijskog duhovnika kroz nekoliko godina. Progovorio je o počecima Vjere i Svjetla u Hrvatskoj i o širenju zajednica sa selidbom u druge župe kroz 31 godinu naše povijesti. Nadahnuto je govorio o važnosti i jednakom dostojanstvu svih udova Crkve.

Na kraju nam je progovorio fra Bože Vuleta o prevažnoj temi za nas: o prihvaćanje različitosti u društvu i Crkvi.

Na susretu je bilo prisutno 16 duhovnika iz cijele provincije i 22 koordinatora ili predstavnika svoje zajednice. Vjerujem da je veliki poticaj bio i video koji je za ovu priliku snimio za nas don Marco Bove u kojem je progovorio o posebnoj povezanosti „malenih“, ranjenih ljudi sa Bogom, o posebnoj komunikaciji između njih i o prihvaćanju koje svi od njih doživljavamo. O „onom što je Gospodin objavio malenima, a sakrio od mudrih i umnih“…video uostalom preporučam da pogleda tkogod bude čitao ovu objavu na našem novootvorenom youtube canalu: Vjera i Svjetlo Hrvatska.

Dao Gospodin da ova Formacija urodi dobrim i vidljivim plodovima za cijelu provinciju.

Dijana Stanić

Ovogodišnji ljetni duhovni kamp Vjere i svjetla pod geslom „ Ovo je sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga“ (Mk, 9,7) odvijao  se od 12.do 18. kolovoza u Karmelu sv. Ilije – samostanu i duhovnom centru karmelićana  na Buškom jezeru u Hercegovini.  Okupilo nas se dvadeset i dvoje: iz Zadra, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Virovitice, Osijeka, Đakova i Zagreba, i to: jedan tata i šest mama sa svojom djecom –  ja ću ih ovdje zvati svjetiljkama jer s njima dolazi Svjetlo u naše zajednice. Zatim je tu bilo petero naših prijatelja: Zvonko, Dubravka, Lovro, Dora i mala sestra Maria Gracija, i još tri svjetiljke koje je sa sobom  poveo Zvonko.

Naši domaćini, četvorica redovnika karmelićana, dočekali su nas uistinu srdačno. Kuhar br. Vlado pripremao nam je fina i obilna jela s povrćem iz njihovog vrta, a ni vrućini nije dopustio da ga omete pa je svakoga dana bilo i kolača, čak i palačinki!!!

Samostanske zidine pružale su nam dostatnu zaštitu od dnevne žege, a noći su zahvaljujući prostranom okolišu s travnjacima, grmljem i stablima bile dovoljno svježe da se moglo mirno spavati.

Jutrom smo čitali i razmatrali Evanđelje te ga oživljavali – i svi sudjelovali.

Poslije su se roditelji sa Zvonkom malo izdvojili da bi u miru, otvoreno, s međusobnim poštovanjem i s puno razumijevanja progovorili o svojim bolima, mukama, o preprekama na koje nailaze u svakodnevnom životu, dijelili  svoja iskustva, upućivali na mogućnosti rješavanja nekih stvari: gdje? kako?… Dragocjeni trenuci! Jer tko se može  razumjeti bolje od roditelj roditelja! I uvijek je na kraju zaključak bio: Ne odustaj! Za to su vrijeme naše svjetiljke sa svojim prijateljima igrali zanimljive igre i dočekali nas ozarenih lica.

Poslije smo svi zajedno išli u crkvu na sv. misu koju su predvodili svećenici o. Branko ili o. Jakov.  Na Veliku Gospu i u nedjelju prije povratka sudjelovali smo na misi zajedno sa vjernicima iz okolnih mjesta.

Bilo je dovoljno vremena za sve: ranojutarnje šetnje u „nenarušenoj ljepoti prirodnog ambijenta buškoblatskog kraja“, zajedničko popodnevno ispijanje kave, kupanje u jezeru, izlete…Dan bi završavao zahvalnom večernjom molitvom u kapelici, a nekima je  još preostalo dovoljno snage za druženje uz gitaru i pjesmu.

Jedan dan išli smo u eko-selo k čovjeku kojega zovu dr. Dolittle jer živi okružen brojnim i raznovrsnim životinjama: od konja, magaraca, koza,  peradi svih vrsta i boja… do mačića i zečića. Neki od naših teško su se opraštali od krava, a neki su s puno nježnosti nosili psiće u naručju i najradije bi ih ponijeli kućama…

U Tomislavgradu susreli smo se sa članovima Udruge „Nada“ i Centra „Nova nada“ i s njima zajedno slavili sv. misu u bazilici sv. Nikole Tavelića, obišli muzej, a onda se prepustili slavlju uz bogatu zakusku koju su pripremili domaćini uz pomoć Frame Tomislavgrad. Bilo je raspjevano i rasplesano!

Jedan dan bio je rezerviran  za franjevački samostan Gorica –  Livno, u okviru kojeg su crkva sv. Petra i Pavla, franjevački muzej i galerija. Tu se doista ima što vidjeti: knjižnica sa starim knjigama, zbirka sakralnih predmeta, umjetničke slike…

A posjetile su nas i prijateljice Tihomila, Dražana i Ivana. Nije im bilo teško skrenuti sa svoga puta i obradovati nas svojim dolaskom.

Donedavno nisam ni znala da postoji Buško jezero, kažu najveće umjetno jezero u Europi. Imala sam osjećaj kao da se spuštamo prema moru. I bilo je more, taj naš duhovni kamp, more milosrđa, u koje mogu uroniti svaki put kad mi se osuši i stegne u grlu, pa izroniti s novom snagom za dalje,  jer sam, sjećajući se, osjetila ruku koja me pridržava, rame na koje mogu nasloniti glavu…

Zato hvala našim prijateljima  na lijepim i plodonosnim danima, na ogromnom trudu i vremenu koje su uložili u organizaciju i brigu za sve nas i nadam se da u zajednicama širom Lijepe naše ima ljudi koji će i nadalje darovati sebe nama roditeljima i našoj djeci. I neće im biti žao! Jer kad se umorni i pospani budu vraćali svojim kućama, svijetlit će u njima naše svjetiljke i duboka zahvalnost nas roditelja.

                                                                                             mama Cila Baričević

P. S.

Htjela bih reći još i ovo. Naši prijatelji zavrjeđuju titulu volontera ne samo  godine već i desetljeća (neki su i dulje s nama). Sad bih posebno spomenula voditelja kampa našeg Zvonku koji je po ne znam koji put okupio ekipu suradnika i uz njihovu pomoć organizirao kamp. Moj sin Zlatko i ja imali smo prilike dosta puta biti u kampu. Ne sjećam se da je Zvonko ikada došao, a da nije poveo  bar jednu svjetiljku, Ratka i brinuo se o njemu. A Ratko je u ovom kampu i prvi put „zaronio“, prvi put u životu! Vjerujem da nitko od prisutnih neće zaboraviti njegovo ozareno lice, njegovu sreću,  i svi koji mu nešto znače morali su to saznati, svi su odmah morali biti obaviješteni! (Sigurna sam da svaki od nas roditelja pamti takve trenutke u životu svoga djeteta, neki meni čudesni zbili su se i u kampu i voljela bih da roditelji o tome progovore. Obogatili bi nas sve.)

Zato, Zvonko, Bog te blagoslovio!

Dana 04. svibnja 2024. godine se održao 11. Susret hrvatske katoličke mladeži. To je bio veliki dan za sve, pa tako i za našu zajednicu.

Okupili smo se mi iz Zagreba, kao i prijatelji iz Zadra i imali smo svoj štand gdje smo predstavili našu zajednicu.

Mladi su dolazili do našega štanda te smo im podijelili naše retro materijale.

Osim što smo imali štand, sudjelovali smo i u samom programu te smo izveli našu predstavu napukli vrč.

Ovo je bio veliki dan za našu zajednicu jer je bilo prelijepo vidjeti naš štand među drugim štandovima gdje su bile predstavljene sve redovničke zajednice u Hrvatskoj. Bili su i mladi bogoslovi Zagrebačke i Đakovačko – osječke nadbiskupije. Atmosfera je bila prekrasna i svi smo bili jako sretni prvenstveno što smo se okupili i što nam je Bog darovao lijepo vrijeme unatoč najavi kiše.

Vjerujemo da ovo nije posljednji put da ćemo sudjelovati na takvom susretu. Radosno iščekujemo sljedeći susret u Požegi gdje se toplo nadamo da ćemo biti prisutni. Sjeme smo posadili, a sada je na Gospodinu da uđe u srca mladih i da ih pozove da nam se pridruže.

Tomislav Dobrijević, prijatelj u zajednici „Krijesnica“ (Zagreb)