Osnivanje Vjere i svjetla

Ovako osnivanje Vjere i svjetla opisuje Marie-Hélène Mathieu…

“Vjera i svjetlo” bilo je u početku sićušno sjeme posijano tijekom jednog hodočašća. No, Bog je stvari vidio drugačije. Od sjemena je postalo veliko stablo koje svoje grane širi cijelim svijetom. Divno je osvrnuti se unatrag na “povijest našega rasta”, koja pomalo izgleda kao naša sveta povijest. Ona nam daje raspoznati na koji nas je način Bog vodio i štitio, daje nam poticaj da mu zahvaljujemo te da crpimo novu snagu i novu nadu za sutrašnjicu.

Osamljenost i trpljenje

Sve je započelo vrlo skrovito i u trpljenju. Kao što znate, duhovni začetnici Vjere i svjetla dva su mala, teško hendikepirana dječaka, Loi’c i Thaddêe. Njihovi roditelji, Camille i Gerard željeli su s njima otići na hodočašće u Lurd. No, za njih nije bilo mjesta medu hodočasnicima njihove biskupije. “Oni su previše hendikepirani. Ništa neće razumjeti… bit će na smetnji…”

Tako se obitelj sama zaputila u Lurd. U hotelu su bili neljubazno primljeni: “Obroci će vam biti servirani u vašoj sobi.” Na ulici, u spilji ukazanja, Camille i Gérard nailazili su na komentare poput sljedećeg: “Ovakvu djecu treba ostavljati kod kuće.” Ljudi su se okretali za njima. Prelazili su na drugu stranu ulice. Istina je da nas hendikep podsjeća na našu vlastitu ranjivost, da nas straši. Kakvo li je to bolno hodočašće bilo za Camille, Gérarda i njihovu djecu!

Odgovor

Bila je 1968. godina. Četiri godine ranije, Jean Vanier je stvorio prvo ognjište L’Arche-a (Arke). Svake je godine išao na hodočašće s osobama s mentalnim hendikepom s kojima je dijelio život. Uočio je koliko to iskustvo krijepi njihov osobni susret s Bogom, otkrivanje sveopće Crkve, bratskog zajedništva… A s moje strane, ja sam bila duboko potresena trpljenjem roditelja i njihovom željom da im djeca budu uključena u društvo i Crkvu.

Iz tih iskustava, iz trpljenja roditelja i odgajatelja, rodi la se zamisao o hodočašću s djecom, mladima i odraslima koji imaju mentalni hendikep? Tako bi Crkva mogla bolje otkriti kako su oni u potpunosti Božja djeca, kako su pozvani susresti Isusa i osjetiti njegovu posebnu ljubav prema njima. Roditelji bi se, naravno, pridružili. A da se roditelji ne bi još jednom okupili sami sa svojom djecom, pozvali bismo takoder i prijatelje, mlade ljude. Ova ideja rasvijetlila nam je srca. U kratkom vremenu prerasla je u projekt. Kasnije smo shvatili kako nas je Marija nadahnula za rad s najmanjima medu svojom djecom. Pa, zašto ne? Bogu je sve moguće. I to će biti hodočašće Vjere i svjetla.

Razgovarali smo o tome s drugim roditeljima, s prijateljima u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj. Biskup Beauvais-a, Msgr. Desmazières, odgovorio nam je: “Samo naprijed!” Sudjelovao je na. našem prvom susretu 8. prosinca 1968. u Parizu.

Vjera i svjetlo!

Zašto ovo Hodočašće?

Tri godine pripremanja. Bilo je to vrijeme zamaha na svim razinama: putovanje, smještaj, financije, zdravlje, osiguranje, liturgija, duhovno vodstvo… To je bilo i vrijeme mnogih suprotnosti. Izrečena su mnoga strahovanja, primjedbe, čak i suprotstavljanja. No, kritike su nam pomogle da poboljšamo projekt. Natjerale su nas da sastavimo povelju za hodočašće:

“Hodočašće neće biti skup pojedinaca, već će biti okupljanje malih zajednica koje su po mjeri čovjeka, u srcu kojih će osoba s mentalnim hendikepom biti u potpunosti uključena: Krenut ćemo na hodočašće i tamo odsjesti kao zajednica!”

“Pripreme će se odvijati u duhu bratskih susreta međusobnog duhovnog dijeljenja i molitve.”

“Ovo hodočašće treba pomoći roditeljima da prihvate svoju kušnju i da otkriju cjelovitu osobu svoga djeteta, da ga vide u njegovom hendikepu kao Božje dijete koje je sposobno za istinski duhovni život, i koje, zapravo nije nimalo hendikepirano u svojem odnosu prema Bogu.”

“Ovo hodočašće ne treba roditeljima donijeti krivu utjehu poticanjem iluzorne nade u ozdravljenje. Ono treba biti prilika, ne da budi nestvarne nade, niti da pruži nerealne kompenzacije, već da osobama s hendikepom, njihovim prijateljima i njihovim obiteljima donese istinsku nadu i duboku potporu u suočavanju s kušnjama i trpljenjima.”