Buško nas je dočekalo raširenih ruku kao stare znance, prijatelje čak. I mi smo se prepustili, nije nas omelo ni gotovo cjelodnevno putovanje zakrčenim cestama, prilazima i prijelazima zbog prometnih nezgoda, nesreća, Thompsonovog koncerta, obljetnice Oluje… I bilo nam je lijepo, nama dvadeset šestero sudionika ovogodišnjega duhovnog kampa…..
TKO?
Zvonko je i ove godine poveo svoje „štićenike“ Ratka i Željka, ali i Gordanu kojoj je nedavno umrla mama i o kojoj je brigu u cijelosti preuzela naša Dubravka. Zaštitnica kampa bila je sv. Mala Terezija, a geslo „Isus, Gospodin moj i Bog moj“. Naši su se prijatelji dobro pripremili za teme koje su nas uz odlomke iz evanđelja uvodile u otajstva vjere da bismo zajedno sa sv. Tomom mogli uskliknuti: Gospodin moj i Bog moj!
Jedna mi se tema posebno urezala u sjećanje: „Obraćenje misli i srca“. Počelo je nekako s pitanjem što nas smiruje kada smo nervozni, nemirni, kad ne znamo što bismo i kamo sa sobom:
– Smiruju me šetnje prirodom.
– Slušam glazbu.
– Sjedam u auto i samo vozim, bez cilja…
A tebe, Ratko, što tebe smiruje?
– Ja sam uvijek miran.
I naravno, zaorio se pljesak. Što reći? Ako želite vidjeti što je iskonski mir, prava radost, dobrota koja zrači, lice koje ništa ne skriva, iskrenost bez zadrške, nevinost … onda nastojte upoznati Ratka. Bit ćete obogaćeni.
Još nešto me se posebno dojmilo. Upoznala sam tatu Krešu i njegovoga Antuna još prošle godine. Iskreno se divim njegovoj snazi, i fizičkoj i psihičkoj. Mislim da mu je Isus jako blizu, da ga pridržava i podiže u trenucima klonuća. I upravo se ovdje očitovala sva snaga i vrijednost poslanja Vjere i Svjetla. Dvoje naših prijatelja, koji su se sada prvi put sreli, naš Lovro (mislim naš – iz Krijesnice) i Marija (koja je u Vjeri i Svjetlu od samih početaka, a sada radi u ne tako dalekoj tuđini, i mi molimo da nam se vrati, i to što prije), dakle njih dvoje su se „prepoznali“ i pronašli način kako da Antuna odvoje od Kreše i tako tati pruže bar malo vremena za predah, da u miru sudjeluje u razgovoru – dijeljenju s ostalim roditeljima, da sa svima nama navečer moli krunicu…
Svaki dan, mise je s nama slavio otac Đani, puno nam je govorio o anđelima i molili smo se svakoga dana svome osobnom anđelu i svima anđelima koji bdiju nad ljudima cijeloga svijeta. U ovima za cijeli svijet opasnim vremenima molimo im se i dalje, još više i pobožnije.
I na kraju, ne mogu a da ne spomenem već čuvenu kuhinju i da kažem HVALA što su nas tako dobro hranili, rekla bih razmazili.
Hvala vama svima s kojima smo Zlatko i ja proveli ovih 7 dana pa smo se vratili obogaćeni i s lijepim sjećanjima, s produbljenom vjerom.
Mama Cila Baričević