Ovogodišnji ljetni duhovni kamp Vjere i svjetla pod geslom „ Ovo je sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga“ (Mk, 9,7) odvijao se od 12.do 18. kolovoza u Karmelu sv. Ilije – samostanu i duhovnom centru karmelićana na Buškom jezeru u Hercegovini. Okupilo nas se dvadeset i dvoje: iz Zadra, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Virovitice, Osijeka, Đakova i Zagreba, i to: jedan tata i šest mama sa svojom djecom – ja ću ih ovdje zvati svjetiljkama jer s njima dolazi Svjetlo u naše zajednice. Zatim je tu bilo petero naših prijatelja: Zvonko, Dubravka, Lovro, Dora i mala sestra Maria Gracija, i još tri svjetiljke koje je sa sobom poveo Zvonko.
Naši domaćini, četvorica redovnika karmelićana, dočekali su nas uistinu srdačno. Kuhar br. Vlado pripremao nam je fina i obilna jela s povrćem iz njihovog vrta, a ni vrućini nije dopustio da ga omete pa je svakoga dana bilo i kolača, čak i palačinki!!!
Samostanske zidine pružale su nam dostatnu zaštitu od dnevne žege, a noći su zahvaljujući prostranom okolišu s travnjacima, grmljem i stablima bile dovoljno svježe da se moglo mirno spavati.
Jutrom smo čitali i razmatrali Evanđelje te ga oživljavali – i svi sudjelovali.
Poslije su se roditelji sa Zvonkom malo izdvojili da bi u miru, otvoreno, s međusobnim poštovanjem i s puno razumijevanja progovorili o svojim bolima, mukama, o preprekama na koje nailaze u svakodnevnom životu, dijelili svoja iskustva, upućivali na mogućnosti rješavanja nekih stvari: gdje? kako?… Dragocjeni trenuci! Jer tko se može razumjeti bolje od roditelj roditelja! I uvijek je na kraju zaključak bio: Ne odustaj! Za to su vrijeme naše svjetiljke sa svojim prijateljima igrali zanimljive igre i dočekali nas ozarenih lica.
Poslije smo svi zajedno išli u crkvu na sv. misu koju su predvodili svećenici o. Branko ili o. Jakov. Na Veliku Gospu i u nedjelju prije povratka sudjelovali smo na misi zajedno sa vjernicima iz okolnih mjesta.
Bilo je dovoljno vremena za sve: ranojutarnje šetnje u „nenarušenoj ljepoti prirodnog ambijenta buškoblatskog kraja“, zajedničko popodnevno ispijanje kave, kupanje u jezeru, izlete…Dan bi završavao zahvalnom večernjom molitvom u kapelici, a nekima je još preostalo dovoljno snage za druženje uz gitaru i pjesmu.
Jedan dan išli smo u eko-selo k čovjeku kojega zovu dr. Dolittle jer živi okružen brojnim i raznovrsnim životinjama: od konja, magaraca, koza, peradi svih vrsta i boja… do mačića i zečića. Neki od naših teško su se opraštali od krava, a neki su s puno nježnosti nosili psiće u naručju i najradije bi ih ponijeli kućama…
U Tomislavgradu susreli smo se sa članovima Udruge „Nada“ i Centra „Nova nada“ i s njima zajedno slavili sv. misu u bazilici sv. Nikole Tavelića, obišli muzej, a onda se prepustili slavlju uz bogatu zakusku koju su pripremili domaćini uz pomoć Frame Tomislavgrad. Bilo je raspjevano i rasplesano!
Jedan dan bio je rezerviran za franjevački samostan Gorica – Livno, u okviru kojeg su crkva sv. Petra i Pavla, franjevački muzej i galerija. Tu se doista ima što vidjeti: knjižnica sa starim knjigama, zbirka sakralnih predmeta, umjetničke slike…
A posjetile su nas i prijateljice Tihomila, Dražana i Ivana. Nije im bilo teško skrenuti sa svoga puta i obradovati nas svojim dolaskom.
Donedavno nisam ni znala da postoji Buško jezero, kažu najveće umjetno jezero u Europi. Imala sam osjećaj kao da se spuštamo prema moru. I bilo je more, taj naš duhovni kamp, more milosrđa, u koje mogu uroniti svaki put kad mi se osuši i stegne u grlu, pa izroniti s novom snagom za dalje, jer sam, sjećajući se, osjetila ruku koja me pridržava, rame na koje mogu nasloniti glavu…
Zato hvala našim prijateljima na lijepim i plodonosnim danima, na ogromnom trudu i vremenu koje su uložili u organizaciju i brigu za sve nas i nadam se da u zajednicama širom Lijepe naše ima ljudi koji će i nadalje darovati sebe nama roditeljima i našoj djeci. I neće im biti žao! Jer kad se umorni i pospani budu vraćali svojim kućama, svijetlit će u njima naše svjetiljke i duboka zahvalnost nas roditelja.
mama Cila Baričević
P. S.
Htjela bih reći još i ovo. Naši prijatelji zavrjeđuju titulu volontera ne samo godine već i desetljeća (neki su i dulje s nama). Sad bih posebno spomenula voditelja kampa našeg Zvonku koji je po ne znam koji put okupio ekipu suradnika i uz njihovu pomoć organizirao kamp. Moj sin Zlatko i ja imali smo prilike dosta puta biti u kampu. Ne sjećam se da je Zvonko ikada došao, a da nije poveo bar jednu svjetiljku, Ratka i brinuo se o njemu. A Ratko je u ovom kampu i prvi put „zaronio“, prvi put u životu! Vjerujem da nitko od prisutnih neće zaboraviti njegovo ozareno lice, njegovu sreću, i svi koji mu nešto znače morali su to saznati, svi su odmah morali biti obaviješteni! (Sigurna sam da svaki od nas roditelja pamti takve trenutke u životu svoga djeteta, neki meni čudesni zbili su se i u kampu i voljela bih da roditelji o tome progovore. Obogatili bi nas sve.)
Zato, Zvonko, Bog te blagoslovio!