Pismo Jeana Vaniera (listopad 2018.)

Listopad 2018

90 godina! Moj Bože, jedva da to mogu vjerovati. Imam toliku želju izvikivati svoju zahvalnost! Prvo, Bogu koji je izvor mog života. Bio sam siromašno, malo dijete Božje od prvog trenutka svojeg života, tajno i skriveno u utrobi svoje majke. Bio je to trenutak moje prvobitne nevinosti prije svih mojih reakcija straha, agresije i posebno krivnje, koje se rađaju kada prvobitna nevinost bude ranjena.

Posebno zahvaljujem svojoj majci i svojem ocu. Kako bi izbjegla pobačaj i rizik da me izgubi, moja siromašna majka je morala provesti barem tri mjeseca u malenom hotelu u Parizu, daleko od mojeg oca koji je radio u Švicarskoj. Vrlo je patila zbog izolacije. Konačno, moje rođenje se dogodilo i tada, rođenje mojega Kršćanskog života kroz krštenje. Da, hvala mojim roditeljima!

Hvala mojoj zajednici Arka u Trosly-u i hvala Christine McGrievy, našoj voditeljici. Proslavili smo moj 90-ti rođendan tako dobro. Bilo je tako lijepo, tako veselo, tako svečano i tako u molitvi. Počeli smo s Euharistijom koju je predslavio dugogodišnji prijatelj Arke, biskup Gerard Daucourt. Nakon mise, susreli smo se na veličanstvenoj zdravici sa cijelom zajednicom i prijateljima, većinom iz različitih dijelova Francuske, ali i nekima iz udaljenijih krajeva. Veliko slavlje je bilo poslijepodne. Animirali su ga Hoda Sharkey i Hazel Bradley pjesmama i skečevima koji su prepričavali velike trenutke iz moje priče.

Frédéric Dethouy me izvrsno oponašao u važnim razdobljima mojeg života: kad sam se pridružio mornarici, nakon čega je uslijedio moj odlazak kako bih slijedio Isusa, te rođenje male zajednice Arke. Također je prikazao onaj tranutak kad sam uklonio svoju kravatu i obukao plavi sako! Nakon toga su uslijedile različite faze u razvoju Arke: ekumenizam zahvaljujući Steveu i Ani Newroth koji su osnovali Arku u Torontu, osnivanje u Indiji s Gabrielle Einsle i otkriće naše međureligijske stvarnosti.

Malo pomalo, postali smo svjesni toga što nam je rekao kardinal u Rimu, „Vi u Arci, vi ste postigli kopernikansku revoluciju! Do sada, bilo je rečeno da moramo činiti dobro siromašnima, ali vi u Arci kažete da su siromašni oni koji vama čine dobro!“ Možda bih danas rekao da to nisu samo ljudi s poteškoćama u razvoju, nego svi oni koji su bili poniženi i stavljeni sa strane, oni nas transformiraju ako uđemo s njima u odnos.

Arka je narasla, kao što je i lijepa zajednica Vjera i svjetlo, koja se nastavlja razvijati širom svijeta. Vjera i svjetlo je rođena tijekom hodočašća u Lourdes 1971., zahvaljujući Marie-Hélène Mathieu, koja je čula bolne i hitne molbe roditelja od Loïca Profit-a. Kad su bili na hodočašću u Lourdesu, nisu bili prihvaćeni u hotelima zbog Loïca i njegovog brata Thaddéea, koji su oboje imali ozbiljne poteškoće u razvoju. Sa Marie-Hélène, odlučili smo nešto učiniti. I tako je rođena ideja hodočašća za ljude s poteškoćama, njihove roditelje i prijatelje.

Razlog za širenje zajednica naše Arke i Vjere i svjetla je prije svega krik tako mnogo ljudi s poteškoćama širom svijeta. Taj krik je pitanje: „Da li me voliš?“ To je krik tako mnogo poniženih i ranjivih ljudi, koji se osjećaju sami i napušteni, i koji traže autentične, jednostavne susrete; to je krik koji nastavlja odzvanjati u svijetu.

Na ovaj način, naše zajednice žele ponovno istkati čovječanstvo u jedinstvo, gdje svaka osoba može naći svoje stvarno mjesto, kako najslabiji tako i najjači, i gdje više nema podjele niti razdvajanja.

Na ovaj način, rodit će se novo i univerzalno čovječanstvo, u nadi da će pasti zidovi straha i arogancije, kako bi se napravio put za pjesmu ljubavi i univerzalnog bratstva.

Da, moja zabava za 90-ti rođendan je uistinu bio trenutak za zahvaljivanje. Hvala svakome od vas pojedinačno, hvala svakoj našoj zajednici Arke, Vjere i svjetla i mnogima drugima, za vaše želje i molitve koje će me pratiti u godinama koje dolaze. Znam da me čekaju nove slabosti, novi oblici siromaštva i novi gubici. Bit će to silaženje u ono što je suštinsko, ono što je najviše skriveno u meni, dublje od svih dijelova uspjeha i sjene u meni. To će biti sve što ostaje kad sve drugo ode. Moja gola osoba, iskonska nevinost koja čeka svoj susret s Bogom. Hvala vam na vašim molitvama koje me prate u silasku u ovo blago, najdublji dio mojeg bića.

A sada o novostima mojih praznika u kolovozu i tome što se događalo od mojeg zadnjeg pisma.

 

Početkom kolovoza

Ljeto je bilo obilježeno Suncem koje je pržilo, sjajnim Suncem, zasljepljujućim Suncem, toplotnim valom, 30 do 38°C svugdje u Francuskoj. Pobjegao sam u našu zajednicu Arke u Ambleteuse-u blizu Engleskog kanala, gdje se temperatura kretala oko 23°C. Odile Ceyrac i ja smo bili smješteni u maloj kući oca Davida Wilsona uz tako toplu dobrodošlicu od Michèle Dormal.

Mirno vrijeme, šetnje pored mora, plaže, raj za djecu i obitelji. Navečer je Sunce zalazilo vrlo sporo i ponizno iza morskog horizonta, ustupajući mjesto noći. Ajme, Mjesec je bio skriven s druge strane Zemlje: Mjesec koji je tako nježan, tako ponizan, odražavajući svjetlo onoga koji je veći od njega samoga. Mi smo svi tako maleni pred ovim svemirom sa svim zvijezdama, Suncem i Mjesecom o kojima ovisi zemaljski život. Znate li da svake godine Sunce izgubi nešto od svoje vrućine i svoje svjetlosti? Jednog dana će se ugasiti u potpunosti, nakon mnogo milijardi godina. Jednog dana je kozmos imao svoj početak, i jednog dana će imati svoj kraj. Sve je tako veliko i tako malo. Za nas ljudska bića također postoji početak i kraj. Postoji trenutak oplodnje u utrobi naših majki i tada dan naše smrti. A na izvoru svega, tamo je Bog, tako velik i u isto vrijeme tako malen i ponizan u licu naše slobode.

Otac David je bio svećenik naše zajednice u Ambleteuse-u više od 30 godina. Sad ima 80 godina i u posebnom je stanju slabosti, ponekad malo izgubljen. Danas živi u sigurnom domu za umirovljenike. Sišao je u tu slabost ušavši u duh djetinjstva, djetinjstva u Bogu, Isusovoj prisutnosti koja je nježna i ponizna. Kako bi ušao u kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi, moraš postati takav. Svi smo rođeni u slabosti i kraj našeg života je povratak u slabost, ovisnost, u potrebi za nježnošću i zaštitom. Ta sve veća slabost daje najdublje značenje ljudskosti. Otac David živi ovu bolnu slabost, ali s velikim osmjehom mira i ljubavi.

 

Kasnije, oko 16. kolovoza

Nakon svježine mora, nalazim se u samostanu u Orvalu u molitvi s redovnicima. Toplotni val se povukao i lastavice, vrativši se iz Afrike, nastavljaju svoju pjesmu života. Osjećam se kod kuće u ovom samostanu: raju mira i tišine. Redovnici, braća koju poznajem duže od 30 godina, uvijek se mole za Arku i naš svijet; uvijek traže načine kako pomoći ljudima da se nose sa strahom koji blokira pojedince, grupe, zemlje u njima samima i sprječava slobodu srca. Jučer navečer, Mjesec se vratio sa svoga puta oko Zemlje, zračeći svjetlošću: tako je ponizan i nježan, ohrabruje nas da imamo povjerenja. Tako je lijep, volio bih razgovarati s njime i slušati ga.

 

Natrag u Trosly-u početkom rujna

Iz Orvala sam otišao na jugozapad Francuske u Odileinu obitelj. S njom sam posjetio spilje Lascaux. Bio je to izvanredan posjet koji me jako dirnuo, otvorivši mi srce, um i duh. Spilje su slučajno otkrivene 1945. jer se tamo našao mladić iz toga kraja čiji pas je lovio zeca. Zec je pobjegao u rupu i pas je rupu malo proširio, i ta veća rupa je otkrila ulaz u spilju. Tada je ta spilja dovela do druge spilje i onda do još jedne.

Otkrivene su izvanredne zidne slike konja, jelena, bizona, leoparda i drugih životinja. Znanstvenici koji su proučavali slike su zaključili da su spilje stare oko 20.000 godina. Da, 20.000 godina! Ove slike su napravili muškarci i žene takve ljudskosti i izvanredne mudrosti. Ostao sam bez riječi u ovim spiljama, ispred tih slika, i u prisutnosti određenih simbola koje se ne može razumjeti.

Bilo je to vrijeme kad je ljudski život počeo na našoj Zemlji i doći će vrijeme kad će završiti. Između te dvije točke, civilizacije i društva izrastaju, religije, ljudske grupacije koje su tako različite, svaka otkriva aspekt ljudske ljepote. Danas se nalazimo u razdoblju kad ima tako mnogo straha i u isto vrijeme nade. Arka, Vjera i svjetlo i mnoge druge zajednice i grupe plove na ovom velikom oceanu čovječanstva, nudeći put prema miru i jedinstvu.

Nakon dana slavljenja mog rođendana u Trosly-u, nastavio sam mirne dane s jutrima posvećenima molitvi, čitajući Bibliju i druge knjige. Pomaže mi Odile, članovi zajednice La Ferme i Widad Bisher, koji me podupiru. Svaki dan hodam barem 30 minuta kako bi mi noge ostale u formi. Susrećem neke ljude u kasno poslijepodne. Ponekad napravim kratke 4-minutne video uratke kojima prenosim što sam naučio u Arci tijekom svih tih godina. Živim u vremenu mira. Želio bih živjeti svaki trenutak u ljubavi bez bilo kakvog drugog projekta. Čekati ono što će mi Bog i krhkost dati na ovom putu silaženja.

Ostavljam vas do idućeg pisma, zahvaljujući vam još jednom na vašim željama i molitvama, i moleći vas za oproštenje ako sam bilo koga povrijedio tijekom svih ovih godina.

 

Jean

 

Ranija Jeanova pisma možete naći OVDJE.