Pismo Jeana Vaniera (studeni 2017.)

Utorak, 31. listopada

U petak 13. listopada, doživio sam srčani udar i ubrzo me odvezlo vozilo Hitne pomoći, čija sirena je raščistila cestu prema bolnici u Compiègne-u. Testovi su otkrili da je glavna arterija koja hrani moje srce začepljena. Zbog toga je kirurg morao staviti stent u blokiranu arteriju. Nakon operacije, duboka zabrinutost se smanjila. Potreban mi je ozbiljan odmor. Iz tog razloga su me doveli na jedno posebno mjesto za odmor! Dijecezansku kuću uz more, koja prima kršćanske grupe i pojedince u razdoblju ozdravljenja i odmora. Tu se i sad nalazim, uz podršku i pod nadzorom Odile, koja je dobila zadatak da se brine za mene i skrbi za moje medicinske potrebe u mojoj staroj dobi.

Osjećam se dobro, ali očito je da je moje srce slabije, a samim time se i ja tako osjećam. Potreban mi je dobar dugi odmor kako bih vratio svoju snagu i lakše prihvatio život bez previše aktivnosti. Tako, s voditeljem farme, Antoineom Paoli-em, sam odlučio da neću održati zakazane duhovne obnove, konferencije i različite susrete do početka veljače. Tri mjeseca ozbiljnog odmora bez ikakve aktivnosti.

Ovo je radikalna promjena koja me zove da živim vrlo tihi život tijekom ovog razdoblja, udobno smješten u mojoj kući Lazarus u Trosly-u. Život u kojem ću učiti živjeti s vlastitom krhkošću i slabošću, i na taj način postajati manji: „Kraljevstvo Nebesko pripada maloj djeci“, rekao je Isus. Život u kojem, prije svega, mogu učiti i nastaviti učiti duže molitve: kako bih ostao u Bogu, kako bih ostao u Isusu koji kaže: „Ostanite u mojoj Ljubavi“. Bit će to poput novog rođenja. Christine McGrievy, voditelj moje zajednice Arke u Trosly-u, dala mi je važnu misiju: ostati blizu Bogu za sve potrebe Arke, a ja sam dodao također i Vjeru i svjetlo. Samo biti tamo, kako bih živio svoju duhovnost, u zajedništvu s Bogom i sa svom svojom braćom i sestrama Arke, Vjere i svjetla i naše velike duhovne obitelji koja se širi svijetom.

Za mene, ova nova faza implicira određeno puštanje. Dosada sam iskusio prijateljstvo i podršku kroz susrete koji su mi napravili puno dobra: sada više neću imati tu milost i radost. Također ću ići manje u moj dom, Val Fleuri, koji je bio i još je uvijek moja radost – pri čemu ću ostati u kontaktu sa Pat, Doudoul, Anicette i svima drugima.

Ovo je zaista radikalna promjena! A tada, malo po malo, vidjet ćemo što ću moći opet preuzeti u veljači i nakon toga. Kako bi taj novi život bio moguć, Christine i Odile će riješiti bitna pitanja. Ovaj život će također uključiti čitanje (kako ozbiljno, tako i ono lagano), šetnje u mom vrtu gdje ću slušati ptice… a bit će tu također i ‘radost’ hrane bez soli i izbjegavanje paštete od guščje jetre za Božić! Ovaj život neće biti usmjeren samo prema nebu, već i prema zemlji gdje postoje tako mnoge radosti i divne stvari.

Bit ću u zajedništvu sa svakime od vas.

Kako bih bolje živio ono što izgleda da Bog sada traži od mene, trebat ću ljubav i podršku svakoga od vas.

HVALA VAM.

Mir i ljubav svakome, Jean

Ranija Jean-ova pisma možete naći OVDJE.

Pismo Jeana Vaniera (ožujak 2017.)

Evo nas na putu prema Uskrsu, slavlju ponovnog rođenja. Ovdje je također proljeće, iako naravno na južnoj polutci dolazi zima. U mojem domu, u Trosly-u, koje li radosti vidjeti prve tratinčice i jaglace kako se pojavljuju, lišće na drveću u tako nježnom zelenilu, a ptice počinju pjevati!

cvj

A u našem svijetu, gdje je proljeće? S tako mnogo teških situacija, u Siriji i Iraku, uz nastavak rasta izraelskih naselja, strahove od terorizma, previranje oko predsjedničkih izbora, ekonomske teškoće, dok siromašni postaju još siromašniji. U svemu tome, gdje je Amerika i kakva će biti budućnost Europe? Tako mnogo, mnogo pitanja! Gdje je proljeće novog svijeta?

Gledaj, dobro gledaj, one koji se dižu i hodaju stopama veličine, veličine Nelsona Mandele (28 godina u zatvoru i opet nikad nije sumnjao da će pravda pobijediti nepravdu), Martina Luthera Kinga i Dorothy Day u Americi, Sophie School, pape Franje s Justinom Welby-em nadbiskupom od Canterbury-a, i mnogih drugih koji rade na smanjenju razdvojenosti između bogatih i siromašnih. Ima tako mnogo ljudi danas koji rade na ujedinjavanju ljudske obitelji, tražeći kako da čine radove mira, susrećući ljude koji su ranjeni napuštanjem, odbacivanjem i tjeskobom, boreći se da učine našu lijepu Zemlju mjestom života, oslobođenom od zlostavljanja i škrtosti. Tako lokalne zajednice mogu podupirati lokalne projekte u zemljama gdje postoji velika bijeda, i dolaze u pomoć izbjeglicama i imigrantima.

jv

Mnogi traže univerzalno bratstvo i istinsko susretanje između ljudi različitih vjera. Male zajednice se rađaju, neke su usmjerene na život vjere i žedne su pravde i mira. Na primjer, zajednice poput Udruženja prijateljstva i Udruženje Lazar, gdje volonteri te muškarci i žene s ulice žive zajedno u malim zajednicama koje oslobađaju, ozdravljaju i daju nadu svima.

Postoji također tako mnogo ljudi u području zdravstva ili u industrijama koje teže staviti ljude u središte svoje organizacije i poslovanja. Da, proljeće dolazi, možda tek kao pokušaj i još je daleko, a često je sakriveno sumornošću međunarodnih vijesti. Bog je tamo u srcu naše Zemlje i u srcu našeg svijeta. On nas čeka da otvorimo srca tako da On može otkriti Sebe sve više i više, kroz svakoga od nas, kao instrumente Dobrote i Mira.

Naravno, mir je u rukama političara i generala, kao i drugih koji nose odgovornost i rade u smjeru toga da bude više pravde i istine. Nije li isto tako u rukama svakoga od nas osobno? Svatko od nas je odgovoran za stvaranje odnosa s ljudima koji su drugačiji od nas, za prelaženje granica koje dijele ljudska bića od drugih kultura, religija, sposobnosti pa čak ideja.

Tina Bovermann, voditeljica zajednica Arke u Americi, napisala je nakon tamošnjih podijeljenih izbora: „ako uistinu vjerujemo u našu misiju stvaranja odnosa, življenja u nadi preko razlika, ne bismo li trebali danas, više nego ikad, posegnuti prema onima koji su marginalizirani? Da li uistinu slušamo jedni druge, i ako je tako, što je to što upravo učimo?“

U našem svijetu koji je tako podijeljen, zar nismo pozvani, svatko od nas, raditi za jedinstvo u našim zajednicama Arke, Vjere i svjetla i drugih, i ići prema onim ljudima s kojima se osjećamo manje ugodno, da ih poslušamo i poštujemo? Rad za jedinstvo i za poštovanje svake osobe traži usklađeni rad na sebi i istinsku  interiornost.

U ovome trenutku sam pod dojmom dvoje ljudi, koji su vrlo različiti, koji oboje rade na miru. Jedna je Vera Baboun, Palestinka koja je gradonačelnica Betlehema, a čiji je moto „Milost se rađa iz utrobe patnje“. Napisala je veličanstvenu knjigu pod nazivom Za ljubav Betlehema, mojeg grada okruženog zidovima. Drugi je Yakir Englander, hasidski Židov u Jeruzalemu, koji pokšava pomoći mladim Židovima i Palestincima da susretnu jedni druge tako da mogu raditi zajedno s onima koji žive u siromaštvu. Na obje strane zida koji razdvaja Izrael i Palestinu, ti mladi ljudi rade za mir.

Kako svatko od nas može postati obrnik mira? Volim tekst gdje Bog govori Noi, kad on i njegova obitelj napuštaju Arku: „A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.“ Svaki put kad vidim dugu sjetim se ovog Božjeg obećanja. Postoji savez između svakog živog bića i Boga, i on bdije nad nama. Nova navala ljubavi iskoči, kroz ljubav koju nam daje Bog. Otvorimo svoja srca Njemu.

duga

S radošću vam mogu reći da usprkos svojim godinama, sasvim sam dobro. Glava mi je više manje OK, iako su noge malo teške tako da činim sve što mogu da ostanu vitalne. I dalje držim obnove na Farmi. Jedna od mojih nedavnih radosti je bila držanje obnove za članove Vjere i svjetla iz Moskve i St. Petersburga. Druga će se dogoditi s prijateljima iz Skandinavije, a nakon toga će slijediti jedna s članovima Vjere i svjetla iz Rusije i Ukrajine zajedno. Kroz ove obnove volim ponavljati uvijek ponovno da je Isus, Riječ koja je tijelom postala, ranjiv i slab, došao da nam otkrije ljubav. Došao je da nas nauči ljubiti svoje neprijatelje, da oprostimo i da otkrijemo da smo izliječeni od strane onih koji su najviše isključeni i odbačeni, ako živimo s njima u odnosu i prijateljstvu.

Još jedna mala novost: početkom siječnja 2017. otišao sam u Brittany na dva tjedna, odsjeo sam blizu naše zajednice Caillou Blanc (Bijeli kamen). To su bili prekrasni dani odmora i šetnji uz more, s razdobljima čitanja i molitve. Biti na odmoru je vrlo posebno.

Molite da živim
unutarnje proljeće
dok ja molim s vama.

Neka naša srca budu ispunjena
proljećem!!

Kao siromašno ljudsko biće
šaljem vam svoju ljubav

Jean

Ranija Jean-ova pisma možete naći OVDJE.

Pismo Jeana Vaniera (studeni 2016.)

Evo nas već u sredini studenog, a još niste primili moje jesensko pismo. Bilo je malo odgođeno, ali evo ga konačno, tu je.

Nakon duhovne obnove pod nazivom “Mir” održane krajem srpnja, uputio sam se na odmor u samostan u Orvalu, gdje provodim svoje ljetne praznike već gotovo 30 godina. Bilo je to mirno i opuštajuće vrijeme s razgovorima u šumi i prije svega, vrijeme da se bude blizu Isusu, pogotovo tijekom dnevne službe s redovnicima, što me uvijek nahrani. Naravno, nisam propustio svoj godišnji susret s lastavicama! Ove godine su bile posebno brojne. Stotine njih su kružile posebno brzo oko velikog bakrenog bukvinog stabla, bez da se ijedna sudari s ostalima! Kakva radost vidjeti ih kako lete netom iznad jezerca kako bi se ohladile i tada kreću opet ispočetka. Ove lastavice uživaju prekrasnu slobodu – njihov let je pjesma radosti. Primijetio sam da je razmišljanje o njima poprilično odmarajuće. Bilo bi tako dobro kad bismo i mi ljudi mogli imati tu slobodu, a da se međusobno ne sudaramo.

 Nakon Orvala, proveo sam blagoslovljeno vrijeme u zajednici Taizé, koju je prije 75 godina osnovao Roger Schutz. To je divna ekumenska zajednica gdje protestantska i katolička braća žive i mole zajedno. Neprestano primaju mlade ljude iz cijelog svijeta, iz različitih crkava i vjera, kao i one bez religijske vjere. Tijekom mojeg boravka, bilo je 3000 mladih koji su došli na tjedan dana, svaki dan s naglašene tri vremena pjevanja i tihe molitve, od kojih svako traje sat vremena. Uvijek je dirljivo vidjeti sve te mlade ljude kako sjede na podu crkve, okružene sa stotinjak braće u bijelim odorama.

Kakvo iskustvo, vidjeti ih tako tihe: prekrasan trenutak! Mnogi od tih mladih ljudi su toga tjedna došli iz Skandinavije, ali i sve druge europske zemlje su bile zastupljene također. Sreo sam prijatelje poput Olge i Miše iz Vjere i svjetla u Moskvi.

Natrag u Trosly-u, na početku rujna, doživio sam duhovnu obnovu koju smo vodili Laurence Freeman i ja. Laurence, benediktinski svećenik je osnivač svjetske zajednice za Kršćansku meditaciju, koja ujedinjuje muškarce i žene širom svijeta koji zajedno žive vrijeme meditacije. Svakog dana tijekom duhovne obnove imali smo tri puta po pola sata zajedničke tišine, molitve i meditacije. Bilo je oko dvadeset ljudi bliskih zajednicama Arke i dvadeset ljudi koji su predstavljali ovu raširenu, globalnu zajednicu Kršćanske meditacije. Bio je blagoslov provoditi po tih pola sata zajedno, kako bismo dotaknuli ono što je najdublje u svakome od nas, i dozvoliti Božjem prisustvu uzdizanje u našu svjesnost. Riječi Etty Hillesum su mi se vratile, često sam ih dijelio s vama: “u meni je veoma dubok zdenac. A u zdencu, tamo se nalazi Bog. Ponekad uspijem doći do njega. Ali vrlo često, kamenje i krhotine začepe zdenac, i Bog je zatrpan. Tada moram Njega opet donijeti natrag na svjetlo.” Meditacija služi tome da započnemo svladavati i uklanjati krš, prljavštinu, naša ega, našu želju za moći, tako da se možemo u miru  pridružiti Bogu kao što je rekla Etty Hillesum. Ostati u tišini u Božjim rukama.

 Trenutno u Francuskoj, nakon terorističkih napada, kao što možete i zamisliti, postoji puno napetosti i nepovjerenja oko Islama. Potpuno je razumljivo da strah postoji u Francuskoj kao i u drugim zemljama, i to je upravo ono što teroristi žele. Mnogi identificiraju strah od terorizma sa samim Islamom, bez shvaćanja da je nasilje ukorijenjeno u politici. Bio sam vrlo dirnut kad sam čuo plač od srca Antoine-a Leiris-a, objavljenog na Facebooku, nakon ubojstva njegove žene u napadima u Parizu: “Nećete dobiti moju mržnju. Tako da ne,  ja neću pretvoriti mržnju u dar za vas. Jako ste se trudili oko toga, ali odgovoriti mržnjom na srdžbu, značilo bi podleći istom neznanju koje je od vas učinilo to što jeste. Vi želite da se ja bojim, tako da na svoje sugrađane gledam s nepovjerenjem, žrtvujući svoju slobodu za sigurnost. Gubitak.”

Kako raditi na stvaranju, ovdje u Francuskoj, bratskog prihvaćanja između naših muslimanskih sugrađana i svih drugih muslimanskih sugrađana? Nije lako u trenutnoj situaciji gdje se strah, srdžba i mržnja nalaze tako blizu površine. Kako biti otvoren prihvaćanju druge osobe, one koja je različita?Poput bilo koje grupe Francuza u stranoj državi, Muslimani u Francuskoj se često drže zajedno. Može biti teško tražiti čak i najmanje mogućnosti za prihvaćanje i međusobne kontakte između zajednica. Važna stvar je susret s drugom osobom, i stoga otkriti da je svaka osoba ljudsko biće sa srcem, s obitelji, djecom, patnjom i poteškoćama na poslu. Kako ići prema većem smislu bratskog prihvaćanja? Kako graditi mostove, ne zidove? Svijet se može kretati prema miru ako prepoznamo da je svako ljudsko biće moj brat ili moja sestra.

Upravo sam završio s čitanjem vrlo dirljive knjige pod nazivom “Naše suze su iste boje” koja odražava duh bratstva. To je priča o susretu dviju žena, Izraelke čijeg sina je ubio Palestinac, i druge koja je muslimanka Palestinka, čijeg sina su ubili izraelski vojnici. Njihova zajednička patnja je stvorila prijateljstvo koje nadilazi zidove razdvajanja, neprijateljstva, osvete i mržnje. Malo po malo, one postanu istinske prijateljice, sestre po humanosti.

Upravo je izišla izvrsna knjiga o mojoj sestri Terezi, koju je divno napisala Anne Shearer. Anne je prikupila pedeset svjedočanstava ljudi koji su poznavali ili Arku, palijativnu skrb ili su na putu ekumenizma, tri posla u koje je Tereza unijela svoje srce i životnu energiju. Tereza je bila istinsko svjetlo dobrote i sposobnosti. Ponekad, kad sam bio malen, sa svojim bratom Bernardom, malo sam se je bojao, jer su na nas gledali kao na male nevaljalce! Nasuprot tome, oni stariji, Benedict i Tereza, bili su smatrani mudrima. Tereza je bila izvanredna, ali skromna žena: iza njezine velike sposobnosti, bilo je skriveno srce dobrote i briga za svaku osobu, posebno najsiromašnije. Trenutno je ova divna knjiga dostupna samo na engleskom jeziku.

Druga knjiga, koju je napisala Kathryn Spink, izaći će u studenom, ovog puta o Claire de Miribel. Tereza, iako dobra i vrlo sposobna, često je bila ozbiljna; Claire s druge strane je bila poput pjesme radosti, donoseći ushićenje i smijeh. U isto vrijeme, kao međunarodni koordinator Arke od 1984. do 1993., doprinjela je izvanrednim sposobnostima. Tijekom 36 godina, Claire je živjela u Arkinoj kući pod nazivom Massabielle, gdje je razvila posebno prijateljstvo s Edith i Alfredom, dvije žene s poteškoćama, koje je primila u kuću. Clairin život je izvanredan primjer za sve nas.

Naravno, imam još puno vijesti za podijeliti s vama, ali želim prije svega svakome od vas zaželjeti vrijeme mira budući živimo našu zajedničku misiju s radošću. Sve sam više i više zadivljen otkrivanjem, kako su ranjivi ljudi, ljudi s poteškoćama i mnogi drugi, izvor života, kako su uistinu Božji glasnici. Oni ruše zidove oko naših srca. Oni oslobađaju naša srca, zovu nas da rastemo i postanemo muškarci i žene s univerzalnim srcima. U našem svijetu gdje postoji tako mnogo podjela i zidova koji razdvajaju ljude, uloga Arke je da povezuje ljude i da radi na tome da naše zajednice budu mjesta mira, izvori mira.

Hvala vam na svim pismima i e-mail porukama u kojima mi želite sretan rođendan. S mojeg gledišta, 88 godina izgleda puno!

Htio bih još dodati dva događaja koji na sve nas utječu.

Prvo, prije više od mjesec dana, tornado Matthew je pogodio Haiti i cijela južna regija zemlje je bila razorena. Selo Chantal je mnogo pretrpjelo. Krovovi naše zajednice su bili uništeni. Kiša, kiša i još više kiše… Uspio sam nazvati Jacqueline, voditeljicu naše zajednice u Port au Prince, koja mi je rekla da je cesta prema Chantalu neprohodna. Nakon toga sam čuo da se pomoć malo po malo probijala.

Drugo, Mirna, jedna od voditelja Vjere i svjetla u Siriji, čija misija je bila stvoriti međureligijske zajednice u Aleppu, je dobro, unatoč svim bombardiranjima.

201611-jv

Hajdemo moliti zajedno

i ostanimo ujedinjeni unatoč

mnogim preokretima u našem svijetu.

Volim vas sve,

Jean

Ranija Jean-ova pisma možete naći OVDJE.