Pismo Jeana Vaniera (studeni 2016.)

Evo nas već u sredini studenog, a još niste primili moje jesensko pismo. Bilo je malo odgođeno, ali evo ga konačno, tu je.

Nakon duhovne obnove pod nazivom “Mir” održane krajem srpnja, uputio sam se na odmor u samostan u Orvalu, gdje provodim svoje ljetne praznike već gotovo 30 godina. Bilo je to mirno i opuštajuće vrijeme s razgovorima u šumi i prije svega, vrijeme da se bude blizu Isusu, pogotovo tijekom dnevne službe s redovnicima, što me uvijek nahrani. Naravno, nisam propustio svoj godišnji susret s lastavicama! Ove godine su bile posebno brojne. Stotine njih su kružile posebno brzo oko velikog bakrenog bukvinog stabla, bez da se ijedna sudari s ostalima! Kakva radost vidjeti ih kako lete netom iznad jezerca kako bi se ohladile i tada kreću opet ispočetka. Ove lastavice uživaju prekrasnu slobodu – njihov let je pjesma radosti. Primijetio sam da je razmišljanje o njima poprilično odmarajuće. Bilo bi tako dobro kad bismo i mi ljudi mogli imati tu slobodu, a da se međusobno ne sudaramo.

 Nakon Orvala, proveo sam blagoslovljeno vrijeme u zajednici Taizé, koju je prije 75 godina osnovao Roger Schutz. To je divna ekumenska zajednica gdje protestantska i katolička braća žive i mole zajedno. Neprestano primaju mlade ljude iz cijelog svijeta, iz različitih crkava i vjera, kao i one bez religijske vjere. Tijekom mojeg boravka, bilo je 3000 mladih koji su došli na tjedan dana, svaki dan s naglašene tri vremena pjevanja i tihe molitve, od kojih svako traje sat vremena. Uvijek je dirljivo vidjeti sve te mlade ljude kako sjede na podu crkve, okružene sa stotinjak braće u bijelim odorama.

Kakvo iskustvo, vidjeti ih tako tihe: prekrasan trenutak! Mnogi od tih mladih ljudi su toga tjedna došli iz Skandinavije, ali i sve druge europske zemlje su bile zastupljene također. Sreo sam prijatelje poput Olge i Miše iz Vjere i svjetla u Moskvi.

Natrag u Trosly-u, na početku rujna, doživio sam duhovnu obnovu koju smo vodili Laurence Freeman i ja. Laurence, benediktinski svećenik je osnivač svjetske zajednice za Kršćansku meditaciju, koja ujedinjuje muškarce i žene širom svijeta koji zajedno žive vrijeme meditacije. Svakog dana tijekom duhovne obnove imali smo tri puta po pola sata zajedničke tišine, molitve i meditacije. Bilo je oko dvadeset ljudi bliskih zajednicama Arke i dvadeset ljudi koji su predstavljali ovu raširenu, globalnu zajednicu Kršćanske meditacije. Bio je blagoslov provoditi po tih pola sata zajedno, kako bismo dotaknuli ono što je najdublje u svakome od nas, i dozvoliti Božjem prisustvu uzdizanje u našu svjesnost. Riječi Etty Hillesum su mi se vratile, često sam ih dijelio s vama: “u meni je veoma dubok zdenac. A u zdencu, tamo se nalazi Bog. Ponekad uspijem doći do njega. Ali vrlo često, kamenje i krhotine začepe zdenac, i Bog je zatrpan. Tada moram Njega opet donijeti natrag na svjetlo.” Meditacija služi tome da započnemo svladavati i uklanjati krš, prljavštinu, naša ega, našu želju za moći, tako da se možemo u miru  pridružiti Bogu kao što je rekla Etty Hillesum. Ostati u tišini u Božjim rukama.

 Trenutno u Francuskoj, nakon terorističkih napada, kao što možete i zamisliti, postoji puno napetosti i nepovjerenja oko Islama. Potpuno je razumljivo da strah postoji u Francuskoj kao i u drugim zemljama, i to je upravo ono što teroristi žele. Mnogi identificiraju strah od terorizma sa samim Islamom, bez shvaćanja da je nasilje ukorijenjeno u politici. Bio sam vrlo dirnut kad sam čuo plač od srca Antoine-a Leiris-a, objavljenog na Facebooku, nakon ubojstva njegove žene u napadima u Parizu: “Nećete dobiti moju mržnju. Tako da ne,  ja neću pretvoriti mržnju u dar za vas. Jako ste se trudili oko toga, ali odgovoriti mržnjom na srdžbu, značilo bi podleći istom neznanju koje je od vas učinilo to što jeste. Vi želite da se ja bojim, tako da na svoje sugrađane gledam s nepovjerenjem, žrtvujući svoju slobodu za sigurnost. Gubitak.”

Kako raditi na stvaranju, ovdje u Francuskoj, bratskog prihvaćanja između naših muslimanskih sugrađana i svih drugih muslimanskih sugrađana? Nije lako u trenutnoj situaciji gdje se strah, srdžba i mržnja nalaze tako blizu površine. Kako biti otvoren prihvaćanju druge osobe, one koja je različita?Poput bilo koje grupe Francuza u stranoj državi, Muslimani u Francuskoj se često drže zajedno. Može biti teško tražiti čak i najmanje mogućnosti za prihvaćanje i međusobne kontakte između zajednica. Važna stvar je susret s drugom osobom, i stoga otkriti da je svaka osoba ljudsko biće sa srcem, s obitelji, djecom, patnjom i poteškoćama na poslu. Kako ići prema većem smislu bratskog prihvaćanja? Kako graditi mostove, ne zidove? Svijet se može kretati prema miru ako prepoznamo da je svako ljudsko biće moj brat ili moja sestra.

Upravo sam završio s čitanjem vrlo dirljive knjige pod nazivom “Naše suze su iste boje” koja odražava duh bratstva. To je priča o susretu dviju žena, Izraelke čijeg sina je ubio Palestinac, i druge koja je muslimanka Palestinka, čijeg sina su ubili izraelski vojnici. Njihova zajednička patnja je stvorila prijateljstvo koje nadilazi zidove razdvajanja, neprijateljstva, osvete i mržnje. Malo po malo, one postanu istinske prijateljice, sestre po humanosti.

Upravo je izišla izvrsna knjiga o mojoj sestri Terezi, koju je divno napisala Anne Shearer. Anne je prikupila pedeset svjedočanstava ljudi koji su poznavali ili Arku, palijativnu skrb ili su na putu ekumenizma, tri posla u koje je Tereza unijela svoje srce i životnu energiju. Tereza je bila istinsko svjetlo dobrote i sposobnosti. Ponekad, kad sam bio malen, sa svojim bratom Bernardom, malo sam se je bojao, jer su na nas gledali kao na male nevaljalce! Nasuprot tome, oni stariji, Benedict i Tereza, bili su smatrani mudrima. Tereza je bila izvanredna, ali skromna žena: iza njezine velike sposobnosti, bilo je skriveno srce dobrote i briga za svaku osobu, posebno najsiromašnije. Trenutno je ova divna knjiga dostupna samo na engleskom jeziku.

Druga knjiga, koju je napisala Kathryn Spink, izaći će u studenom, ovog puta o Claire de Miribel. Tereza, iako dobra i vrlo sposobna, često je bila ozbiljna; Claire s druge strane je bila poput pjesme radosti, donoseći ushićenje i smijeh. U isto vrijeme, kao međunarodni koordinator Arke od 1984. do 1993., doprinjela je izvanrednim sposobnostima. Tijekom 36 godina, Claire je živjela u Arkinoj kući pod nazivom Massabielle, gdje je razvila posebno prijateljstvo s Edith i Alfredom, dvije žene s poteškoćama, koje je primila u kuću. Clairin život je izvanredan primjer za sve nas.

Naravno, imam još puno vijesti za podijeliti s vama, ali želim prije svega svakome od vas zaželjeti vrijeme mira budući živimo našu zajedničku misiju s radošću. Sve sam više i više zadivljen otkrivanjem, kako su ranjivi ljudi, ljudi s poteškoćama i mnogi drugi, izvor života, kako su uistinu Božji glasnici. Oni ruše zidove oko naših srca. Oni oslobađaju naša srca, zovu nas da rastemo i postanemo muškarci i žene s univerzalnim srcima. U našem svijetu gdje postoji tako mnogo podjela i zidova koji razdvajaju ljude, uloga Arke je da povezuje ljude i da radi na tome da naše zajednice budu mjesta mira, izvori mira.

Hvala vam na svim pismima i e-mail porukama u kojima mi želite sretan rođendan. S mojeg gledišta, 88 godina izgleda puno!

Htio bih još dodati dva događaja koji na sve nas utječu.

Prvo, prije više od mjesec dana, tornado Matthew je pogodio Haiti i cijela južna regija zemlje je bila razorena. Selo Chantal je mnogo pretrpjelo. Krovovi naše zajednice su bili uništeni. Kiša, kiša i još više kiše… Uspio sam nazvati Jacqueline, voditeljicu naše zajednice u Port au Prince, koja mi je rekla da je cesta prema Chantalu neprohodna. Nakon toga sam čuo da se pomoć malo po malo probijala.

Drugo, Mirna, jedna od voditelja Vjere i svjetla u Siriji, čija misija je bila stvoriti međureligijske zajednice u Aleppu, je dobro, unatoč svim bombardiranjima.

201611-jv

Hajdemo moliti zajedno

i ostanimo ujedinjeni unatoč

mnogim preokretima u našem svijetu.

Volim vas sve,

Jean

Ranija Jean-ova pisma možete naći OVDJE.